Bernardić: Restart koalicija će sama osvojiti stabilnu većinu
HZJZ: Potpise birača ponajprije prikupljati na otvorenome
Stožer ukinuo zabranu rada nedjeljom
Restart: Vlada je prespavala predsjedanje EU-om
DIP: Podatke za izbore birači mogu promijeniti do 24. lipnja
Polovina umirovljenika prima prosječno 1.420 kuna mirovine
Bernardić: Izdaja je nacionalnih interesa da nafta odlazi u mađarske rafinerije

  Sport

Junački mladci i mulci profesionalci

  Dino Dinamovac           01.10.2016.         727 pogleda
Junački mladci i mulci profesionalci

Baš je lijepo bilo to rujansko popodne dvadeset i sedmog koje je započelo na Max TeVeu u 16 sati na njegovoj sportskoj inačici zvanoj Arena 1 s plavim konturama u znaku gdje sam u direktnom prijenosu preko ekrana uživao gledajući kako mladi lavovi iz maksimirske šume u najljepšim modrim dresovima polako ali sigurno ''trančiraju'' crno - bijele torinske zebre iz bogate juventusove ergele svakojakih potrkala za loptom.

Jest da me je iznenadilo da obje mlade nogometne momčadi imaju i strance, u dinamovim redovima dvojica, trojica a u juventusovim puno više ali prokleti novac diktira svoja pravila zajedno s ljudima i organizacijom kojoj je najviše od svega bitna golema zarada pa tako svojim pristupom i zakonima već na početku njihovih karijera kvari i te mlade talente usađujući im tako prve klice gramzivosti.

Moram priznati da prilikom izlaska na teren te postrojavanja pred kamerama, malobrojnim fotoreporterima i mizernom metropolskom publikom stvar nije izgledala nikako dobro gledajući fizičke konture samih aktera u kojima su momci u plavim dresovima s onih nekoliko oniskih igrača izgledali neuvjerljivo, nekako sićušno i uplašeno nasuprot visokih, jakih i samovjerenih gostiju koji su zračili potencijom velikog kluba. Ukratko, nešto poput fiće nasuprot kamiona.

Ali pokazalo se kao i mnogo puta u prošlosti, danas doduše nešto rijeđe, da nogomet ne igra sama pojava i izgled već ga igraju igrači, zapravo srčani junaci, pogotovo ako su u startu podređeniji. Tako je i bilo. Dinamov kapetan Nikola Moro i njegova družina počeli su susret borbeno i pored nespretno i nesretno ''poklonjenog gola'' gostima na samom početku utakmice nastavili su još žešće i bolje napadati igrajući svoju igru u kojoj su kada bi se očekivalo da ''nema izlaza'' i da će uprskati stvar kao od šale ''okretali'' i prolazili talijanske bogatune i buduće vedete jednog od najvećih svjetskih klubova kao da prolaze pored ''turskog groblja''.

Od beka do stopera i veznjaka do napadača svak je imao drskosti i muda driblati bez pardona, iako takve nesigurne ''avanture'' u svojem polju treneri ne odobravaju a mnogi od njih zaziru i strahuju, bila mi je prava uživancija gledati kako su crno-bijeli izgledali kadkada naivno, nemoćno i smiješno?! Milina jedna. Jest da su lukavi catenaccio majstori priredili stupice za svoje ubitačne kontranapade ali upadali su u vlastitu mrežu nemoći i mudru, do savršenstva uigranu koncepciju domaćina kao srdele u mrežu od koćarice. Ne sjećam se da je ikada neka momčad s ovih naših prostora, od Drave do Jadrana, najvećoj talijanskoj nogometnoj squadri imala omjer udaraca 23 naprama 3 (?!) a prema golu 12 - 2?! Realno gledajući da su Cvitanovićevi puleni bili samo malo prisebniji i da nisu ''tresli šljive'' po Sveticama i dobacivali do kestena tamo na Borogaju rezultat je trebao biti 6:2... ali dobro je bilo i ovako s ovim ''skromnijim'' rezultatom (2:1 na kraju) zakucanim volejom novog ''plavog 9'' Ivana Božića kojim sam se veselio ''k'o na Božić'' i koje mi je uljepšalo to sunčano poslijepodne da sam odma' nakon te slasne pobjede lijepo si zapjevao, zafićukao, otišao ''provozat' kosilicu'' po travnjaku, stan usisao, poljubio ženu i punicu zagrlio; zatim fino i tečno večerao pa nakon toga tastu pivo donio sretan i zadovoljan kao da mi je rođendan te ponovo u 21 i 45 pun optimizma sjeo pred tv ekran a kad tamo... čista ''katastrofa''! Nakon samo pola sata te neke nazovi ''igre'' u kojoj je ispred našeg, domaćeg šesnaesterca umjesto poletnih, rastrčanih i borbenih ''do zadnje kapi znoja'' plavih legionara zapravo bio ''parkiran'' jedan prastari ''plavi autobus'' pun nekakvih rekreativaca i zalutalih šetača.

''Šaljivi kućni video'' kluba iz Maksimirske 128 se i ove godine nastavio u svom punom izdanju?! Bolno na kraju i totalno deprimirajuće zapitah se u nevjerici... Pa zar opet? I tako već desetljeće i pol unedogled traje ova tragikomedija od igara ''među velikim dečkima'' uz napomenu da je bilo tu i tamo nekih pozitivnih naznaka ali nema tu zapravo pozitive kad se desetljećima ne mičeš iz vlastitih ''govana'' u kojima očito uživaš se kaljužat i sasvim ti je dobro. ''Napoj'' je redovit i bogat i to je to... može se tako a ti ''Plavi puče'' 'ko te j...

Smiješno i frustrirajuće je to kako igrači našeg ''najvećeg i najbogatijeg kluba'' primaju nevjerojatne golove čijem ''scenariju'' i nastavcima nema kraja jer se pretvaraju u sagu u kojoj je vidljivo iz aviona kako ovi u obrani ''pojma nemaju'' i koje mjesto pojedinci igraju glumeći lipicance na terenu jer oni stalno ''kaskaju'' za protivničkim napadačima skupa sa onim ''znalcima'' iz srednjeg reda koji se tu nešto trude trčeći ''bezveze'' jer uvijek kasne u bloku a kadkada se u paru (?!) zaletavaju na jednog protivničkog igrača uglavnom bezuspješno jer, nit uzmu loptu, nit sprečavaju ugrozu, ali redovito ispadaju iz igre; u kojemu nema plemenitog igrača koji zna stvorit napadačima barem dvije, tri ''mrtve prilike'' kao što je znao Robi Prosinečki i to ''s lijevom nogom''; gdje vlada totalna neodgovornost, prema sebi, suigraču i poslu kojim se baviš.

Sistemom ''lako ćemo'' i prepotentnošću gdje ''frajeri u plavom'' ne okreću glavu iza sebe da vide gdje im je napadač već se ponašaju kao da su na korzu u šetnji, umišljeni da sve o nogometu znaju a pogotovo ''čitati igru'' protivnikovu što u konačnici više sliči proricanju budućnosti na tragu babe Vange ali ni njoj nisu do koljena... Pa kad se još ''iskaljuje'' na jedinom talentiranom veznjaku i dragulju koji svojom idejom, drskošću, lucidnošću i potezom nasušno potrebnim u središnjici prepunoj bezidejnih ''jazavaca'' s ogromnim i za plasman kluba skupocjenim kreditima, spika privremenog trenera ne ''drži vodu'' jer u svakoj ozbiljnijoj ekipi postoje iznimke i pravila za takve igrače pogotovo kada se zna da kod 80 posto primljenih golova dinamovaca je ''obavezno'' jedan a vrlo često i dvojica viška?! Sjetimo se Arsenala, Olympiakosa, danas Rijeke, čudo jedno kako se ta ''tradicija'' redovito i posve ''učinkovito'' nastavlja iz godine u godinu kao ukleta i ne može se nikako iskorijeniti.

Osnovni i najjednostavniji postulati ove lijepe i zanimljive igre su da se trči, a ako to ne možeš onda barem kada se braniš lijepo staneš u blok kraj prvog igrača do sebe i stvar je koliko-toliko riješena; to znaju i najstariji veterani ovoga sporta kad se nađu na nedjeljnom haklu ali dinamovi plaćenici izgleda da ne znaju. Ili su usred ambijenta zaboravni. Striktno pokrivanje igrača tamo uopće ne postoji, zapravo, ''nazire se'' i to samo onda kada protivnički igrač slučajno doluta do onog domaćeg?!

Naši profesionalci se boje lopte ''kao vrag tamjana'' rekli bismo a koliku lovu redovito dobijaju svakog prvog u mjesecu plus debeli bonusi od nenormalnih i nemoralnih transfera trebali bi se ''bacati na glavu'' a ne okretati guzice, izmicati se, saginjati i skrivati kao najveće kukavice čim protivnički igrač ih malo mrko pogleda, zamahne nogom il' se popikne na rijetki busen trave jer klizeći startovi ionako tamo ne postoje. Dinamovi protivnici u najelitnijem europskom natjecanju na terenu se uredno ''šetaju'' i zabavljaju po zelenoj travici kao da su u maksimirskom parku na kavici; neometani uživaju u prelijepom ambijentu gdje uredno i s pol snage odnose bodove bez da prime golove. Sve je uredno i fino, blistavo i čisto. Oni samo istrče i pojave se u tih devedeset minuta a sve ostalo za njih odrade domaći s tolikom revnošću da ako ne ide nikako drugačije redovito si rade spačke il' sami sebi zabiju autogol.

I na kraju susreta... najvažnije od svega je razmijeniti dresove i tu je izgleda poanta svega. Dinamove vedete u svojoj igračkoj revnosti redovito maze i paze na svoje takmace ali zapravo ''odabranike'' lijepih tuđih dresova puno poznatijih i uspješnijih igrača i njihovih klubova jer, normalno, 'ko će na kraju utakmice razmijenit' il' uzet' tuđi, znojavi i smrdljivi dres?! Dres protivnika mora biti suh, bez znakova trave i ostale prljavštine, čak je poželjno da malko ''miriši'' po njegovom poznatom vlasniku pa da se može obuć' nakon susreta sa svojim idolom i onda lijepo pozdravit' domaću publiku i vlastite navijače... najstrpljivije i najodanije navijače na svijetu...

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Sport



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.