Kad spominjemo ženu, s kojom više nismo, ne običavamo je spomenuti kao ”bivšu”. Ako je naslovimo imenom kažemo, recimo, Marina. Samo Marina. Nikada, bivša Marina. S Jugoslavijom je, međutim, drugačije. Nju još uvijek zovu bivša. Mada neke sadašnje, s tim imenom, navodno, ni nema. A to i nije tako uobičajeno za neke druge državne konstrukcije u prošlosti. Ne kažemo - bivša Mezopotamija. Bivša Austro-Ugarska.
A koliko li je samo (Juga) bila opjevana. Pa oplakana. Pa omražena. Od tamnice naroda, maćehe, vještačke tvorevine, do zajedničke države, bratske zajednice... Kako je kome i kada odgovaralo.
A koliko li je ljubavi, entuzijazma, dobrote, vjere i krvi trebalo da se rodi… I još više mržnje, zlobe, nevjere i krvi da umre… Falilo joj je desetak godina, reći će neki, da nestane onih zlih duhova prošlosti. Da je vredjela ne bi se ni raspala, odgovaraju drugi.
Prostor u kojem je živjela za neke je Balkan. Za druge jugoistok Europe. Za treće region. Od čega se četvrti ježe.
Simptomatično je jedino što je gotovo svi oslovljavaju bivšom. Jedni, valjda, iz sentimenta, drugi iz nekakvog straha. Da se ne bi vratila. Čokni vo drvo! Reinkarnirala. U novom tijelu ili novom ruhu.
U nekim su krajevima ”bivše” Jugoslavije više, a u nekima manje, nostalgični u odnosu na život u toj zajednici. Ili na svoju prošlost. Pri tome valja napomenuti da ”nostalgija” ne znači nužno želju za povratkom starog sistema, nego izraz nezadovoljstva sadašnjim stanjem.
Kako to izgleda po bivšim republikama?
Prema jednoj anketi provedenoj 2024. godine čak 81% građana u Srbiji smatra da je raspad Jugoslavije bila pogreška. U BIH 92% ima pozitivno pamćenje Jugoslavije, a 61% pristalo bi opet živjeti u jednopartijskom sistemu.
U Hrvatskoj je situacija znatno drugačija. Nikada se 66% građana nije osjećalo Jugoslavenima, dok 29% kaže da su se nekada osjećali Jugoslavenima, ali više nema nikakve osjećaje prema njoj. Tek 2,8% se još uvijek tako osjeća. Zbog raspada žali 18% građana Hrvatske.
Ove ankete nisu najmlađe, ali su najaktualnije.
U ovom ”izgubljenom vremenu” moralnih horizontala i paranoida, zamjena teza i falsificiranja povijesti, s polica prošlosti bi se trebala brisati paučina i ponekad proviri u onu ”tamu”.
Organizirati najširu javnu raspravu i iz svih kutova, trezveno, racionalno i hladne glave rasvijetliti bar one ključne teme. Da se maknemo s ulica, fasada, stadiona i birtija.
Jači je, kažu, kontrast.
Osobno, u reinkarnaciju ne vjerujem.
Nisam to radio ni u mom bivšem životu.
