Dvadeset i peti pulski knjižni sajam „Sa(n)jam knjige u Istri“ (5.-15.12. 2019.) ugostio je novinara Borisa Rašetu (1968.) koji je „odabrao, priredio i napisao“ knjigu naslovljenu „Čaruga - Legenda o Robinu Hoodu“ („24sata“, 2019.).
Radi se o pljačkašu, razbojniku i ubojici Jovi Stanisavljeviću (1897.-1925.) zvanom Čarug odnosno Čaruga koji je skoro pet godina predstavljao „strah i trepet“ za područje Slavonije, Like i dio Srijema.
Nakon što je, zahvaljujući krivotvorenoj propusnici 1916. pobjegao iz vojske i proveo vrijeme do sloma Austro – Ugarske „klatareći“ se po šumama, vraća se u rodno selo Bare (blizu Orahovice), gdje ga izabiru za komandanta Narodne straže (seoske jedinice koje su čuvale selo od pljačkaša).
Rašeta se kroz cijelu knjigu služi brojnim novinskim napisima („Informator“, „Hrvatski list“ i drugi), usmenim svjedočenjima, legendama (od kuda potječe naziv „slavonski Robin Hood“) i pučkim pričama. Na str. 31 nalazimo rečenicu koja puno toga objašnjava: „Čaruga je očito kao osoba imao u sebi liderske osobine koje je masa oko njega prepoznavala.“ Naime, nakon što je zbog sudjelovanja u ubojstvu seoskog kneza osuđen na robiju, Čaruga uspijeva pobjeći i pridružuje se razbojničkoj bandi „Kolo gorskih tića“ koju vodi Božo Matijević (1894.-1920.), zvani „crveni Božo“ zbog svojih revolucionarnih ideja. Njih su dvojica zajedno napisali Statut o pravilima ponašanja ove razbojničke družine (str.36), a nakon Matijevićeve smrti, Čaruga postaje vođa, harambaša „Gorskih tića“.
O Čarugi kao pljačkašu bogatih i zaštitniku siromašnih nema baš dokaza, jer priča o povratu novaca sirotoj ženi koju su njegovi hajduci opljačkali (str. 133) jest, ukoliko je istinita, priča o njezinu vlastitu novcu koji su joj oduzeli, pa vratili, a ne o novcu koji je dobila pljačkom bogataša…
U brojnim pljačkama, praćeni ubojstvima, premlaćivanjem ili zastrašivanjem, Čaruga je većinu novaca uzimao sebi, dok je manje iznose dijelio među svoje hajduke. Skrivanje po kućama jataka, opskrbljivanje hranom ili odjećom, svjedoci su tumačili strahom od Čarugine odmazde, a ne oduševljenjem njegovim podvizima.
Ono što nepristranom promatraču (ili nekome tko nije oštećen njegovom djelatnošću) može imponirati jest njegova neustrašivost, domišljatost, samouvjerenost i sklonost vlastitoj promociji. Drugi dio njegove prirode jest određeni hedonizam odnosno ljubav prema lijepoj odjeći, dopadljivom izgledu, dobroj hrani i ženama. Volio je žene, a po svemu sudeći i one njega, jer je bio ljepuškast i galantan, pa su se one spremno upuštale u ljubakanje s njim (nije mario što će ih zaraziti sifilisom, tada praktički neizlječivom bolešću).
Njegova samodopadnost tjerala ga je da piše žandarima pisma o svojim podvizima ili da se, po izlasku iz kavane (u kojoj je sjedio odjeven u žandarsku uniformu ili mondenu bonvivansku odjeću) predstavi prisutnima. Tako je na primjer u Virovitici (str. 114) odsjeo u svratištu „Zlata“ i tri dana boravio u kavani, a prilikom susreta s gvardijanom virovitičkog samostana u trafici, zatražio je od njega blagoslov, kojeg mu je smeteni gvardijan udijelio.
Koliko su sve ove priče istinite, a koliko plod mašte, teško je procijeniti i jedino čemu se može vjerovati su dokazi i njegova vlastita priznanja zabilježeni u sudskim spisima, te novinski članci tijekom suđenja i smaknuća vješanjem.
Novinar Predrag Milojević (1901.-1999.) u svojoj memoarskoj knjizi „Bio sam prisutan“ opisao je (po sjećanju) zadnje Čarugine trenutke i njegov „šeretski“ pozdrav: „Zbogom, narode. Čaruga putuje…“
Završne stranice Rašetine knjige pripadaju razgovoru s filmskim redateljem Rajkom Grlićem koji je 1991.snimio film o Čarugi (naslovna uloga Ivo Gregurević).
Mada nesumnjivo hladnokrvni ubojica i pljačkaš, Čaruga je uvijek izazivao romantičnu predodžbu o odmetniku i borcu za pravdu (i sirotinju). Rašetina knjiga prilično nedvojbeno doprinosi odvajanju istine od mita, ali Čarugina podvojena narav u kojoj se očituju galantnost i okrutnost, nesumnjivo ga izdvaja iz skupine „običnih“ kriminalaca.
