Kad prolazim cestom kroz Koriju, Špišić Bukovicu, Lozan i Vukosavljevicu, ne mogu zamisliti da bi sva ta prekrasna seoska gospodarstva mogla postati dijelovi mamutskih plantaža ili rasadnici za GM-sjeme. Mnogo mi se ljepšima i humanijima čine eko-savjeti za uzgoj hrane, gdje se povrće protiv nametnika prska čajevima, a dobra stara motika opet postaje najtraženije sredstvo protiv korova
Vidi, baš lijepo što su se sjetili Virovitice – viknula ja Dalmatincu kad je prošlog četvrtka na tv-u osvanulo ono pitanje u Milijunašu. U Najbržem prstu, među laganim kvalifikacijskim pitanjima za sjedanje u stolac nasuprot Tarika, napokon pitanje o Virovitici! Trebalo je po redu, od zapada prema istoku, poslagati gradove iz našeg kraja. Dakako da sam odmah znala točan odgovor – Koprivnica, Pitomača, Virovitica, Valpovo. Nakon otvaranje hladnjače i Šafranekovog pogona za proizvodnju mljevene paprike u Virovitici, evo šlag na kraju – prava prilika da se cijela Hrvatska još jednom podsjeti na bisere našeg žitorodnog kraja! Nisam to stigla ni izgovoriti, stiže hladan tuš: točno je odgovorio samo jedan natjecatelj! Jedan jedini - novinar Glasa Istre, Davor Šišović iz Pazina. Budimo optimisti, pa recimo - dobro da je ijedan. Bila bi totalna blamaža da to baš nitko nije znao, zar ne?!
Šišović je u nedjeljnom nastavku stigao do 64.000, pa odustao na jednom nogometnom pitanju. Nije stigao ni blizu milijuna, srećom, pa tako se ipak ne može zaključiti da samo milijunaši znaju gdje je Virovitica.
Htjela sam ovaj put nastaviti o svom kuhanju, tamo gdje sam prošli tjedan stala, ali događaji nalažu drugačije. Nakon Milijunaša čak je i Dalmatinac bio zgrožen tako poraznim rejtingom gradova "panonskog mora". Iako ne zato što je, kao ja, nešto jako zaljubljen u Viroviticu. Ne, nego zbog toga što opće znanje smatra elementarnom pristojnošću. Nisam mogla ne sjetiti se kako smo za vrijeme rata učili zemljopis: iako nikad prije nismo ni čuli za Dalj, Aljmaš i Kistanje, odjednom smo svi znali ta mjesta pokazati na karti. Kao da u ratu Virovitica nije dosta stradala. Nije pomoglo ni ono zloslutno Virovitica-Karlovac-Karlobag, pa da svi zapamte gdje je naš mali grad. Možda zato uspijemo ovaj put! Potraje li karantena jezera Grudnjak kod Orahovice, možda se Virovitica ovaj put uspije proslaviti kao prvo žarište ptičje gripe u Hrvatskoj i srednjoj Europi! Ali već vidim, konkurencija nam već puše za vrat - drugo žarište kod Našica prebrzo je otkriveno.
Neka se priča, pa makar i loše - to je ta naša trenutno prevladavajuća filozofija, koja je poput sapunica zahvatila sve naše medije. Crni naslovi prodaju novine, crne kronike na što više stranica, crne statistike, crne liste, crne brojke. Samo su nam perspektive svijetle, u to se nekim čudom svi zaklinju. Ne mogu se oteti dojmu da je za opće nepoznavanje našega zavičaja krivo sveprisutno "boli me briga za drugoga" i tješim se da svemu dođe kraj pa će i tome. A i vjerujem da će Virovitica malo-pomalo postati prepoznatljivo ime, baš` onoliko koliko joj treba – ni premalo, niti previše, dovoljno je da je tv-kandidati za milijunaše znaju locirati - jer ima sve pretpostavke za to. A zašto sam tako sigurno u to?
Prije nekoliko godina na zagrebačkoj veletržnici na Žitnjaku Dalmatinac i ja ujesen biramo jabuke. Kupujemo na sanduke, jer Dalmatinac jede jabuke kao da je Slavonac. I baš smo našli kakve su nam najbolje – ne prekrupne, ne presitne, ne prekisele, ne preslatke – pa pitamo odakle su. Kad ono - iz Virovitice. O, prvi put čujem da jabuke u tolikim količinama uzgajaju u Virovitici! «Da, došli smo prije dvije godine iz Vojvodine. Prodali smo sve što smo tamo imali i u okolici Virovitice posadili plantažu jabuka,» odgovara mi samouvjereno mladić iza naslaganih sanduka: «Još se nije isplatila, ali za koju godinu hoće,» tumači mi veselo cupkajući na hladnoći da se zagrije. I još mi je besplatno dao nekoliko savjeta kako zimi prepoznati dobro očuvanu jabuku, koje primjenjujem svake godine.
Druge godine opet ja na zagrebačkoj veletržnici biram rajčice za škrinju. Ne kuham, nego jednu po jednu zamotanu u celofan zamrznem, pa zimi vadim koliko mi treba. A juha na dalmatinski način ne može bez rajčice! I baš sam izabrala koje ću, kad vidim poznata faca. Nasmije se gospođa srdačno i ja prepoznam legendarnu prodavačicu iz samoposluge na virovitičkoj tržnici. Pa otkud ti - otkud vi, ispostavi se da je na zagrebačku veletržnicu došla sa svojim rajčicama. Uzgaja ih i dovozi u Zagreb. Puno joj, kaže, znači kretanje i rad u vrtu, a i lijepo dopuni mirovinu. «Ovo ti je cijela naša virovitička "ulica". Organizirali smo se i uzeli prostor, pa uvijek netko od nas dođe», pokaže mi dugačak red kamiona poredanih na veletržnici. Tone paprike, rajčice, patlidžana, sve virovitička proizvodnja. Opa, zadivim se, nisam ni znala da Virovitica to može!
Ne znam stoji li i danas na veletržnici "virovitička ulica", tek se nadam da je tamo, jer za Viroviticu to kudikamo više znači nego štand na najrazvikanijim velesajamskim priredbama. Jest, jedna je Podravka, ali i jedna je Virovitica. Jer Zagreb je gladan velegrad, koji svaki dan treba brda hrane. A Virovitica je ima. Ili je barem nekada imala.
Kažu da se ubrzano, na razini EU, traži rješenje za našu poljoprivredu. Zato opet navijam za nekadašnju " Šaku sa Srednjaka", Željka Mavrovića i njegovu eko-proizvodnju i eko akademiju i sve ostalo eko, jer mi se čini da bi to moglo spasiti cijeli svijet, pa i više od toga - ovakav svijet kakav poznajemo, nesavršen, s crvima u jabuci i poznatim nam gradskim seoskim gospodarstvima. Otkako je objesio boksačke rukavice o klin, naime, Željko Mavrović prihvatio se motike i svojim autoritetom učinio mnogo za afirmaciju eko-poljoprivrede. Pod imenom "Irokez" svoje proizvode već plasira u najvećem nacionalnom maloprodajnom lancu i izgleda da mu je krenulo. A izgleda i da je mislio ozbiljno kad je najavio eko-akademiju u kojoj će educirati buduće eko-uzgajivače.
Nije Mavrović jedini – već spomenuti nacionalni velelanac odnedavno drži i eko-piliće, krupnije i teže, ali i skuplje od onih iz intenzivne proizvodnje. Eko-pilići nakratko će se, zbog ptičje gripe, ipak morati skloniti u zatvoreno, ali namjera mi se čini savršenom: perad koja trči po dvorištu sretnija je, ali i ukusnija. Čak i "goli kuhar" Jamie Oliver u svojim receptima predlaže da posegnemo za eko-piletinom, a on valjda zna zašto.
Kad prolazim cestom kroz Koriju, Bukovicu, Lozan i Vukosavljevicu, ne mogu zamisliti da bi sva ta prekrasna seoska gospodarstva mogla postati dijelovi mamutskih plantaža ili rasadnici za GM-sjeme. Mnogo mi se ljepšima i humanijima čine eko-savjeti za uzgoj hrane, koji kažu da se voće i povrće protiv nametnika prska čajevima, a dobra stara motika opet postaje najtraženije sredstvo protiv korova. Na zagrebačkoj trešnjevačkoj tržnici točno se zna koji su eko-štandovi: na njima je mrkva nešto sitnija, ali i nešto skuplja. Brankica Šiprak, mlada piljarica, koja je s eko-proizvodnjom počela prije desetak godina, ispričala mi je da k njoj najčešće dolaze mlade mame koje prvi put kuhaju hranu za svoju dojenčad. Razvikani njemački proizvođač dječje hrane također se na svojim bočicama hvali prirodnom proizvodnjom, što, dakako, ima svoju cijenu.
Zato mi je prava utjeha kad čujem da je ta eko-poljoprivreda Virovitici mnogo, mnogo bliže nego što sam mislila: Goran Gazdek, gostoljubivi urednik Virovitica-neta, pohvalio mi se nedavno da je vikend proveo zbrinjavajući svoj eko-vinograd: " Ostali mi tatini vinogradi, a ja proizvodim eko-rakiju od grožđa - nema špricanja, vezanja, okopavanja, tjeranja čvoraka - samo košnja".
Držim ti fige, Gazda, da ti oni čvorci koje ne tjeraš ne pozobaju grožđe i da ti ljeti peronospora, koju ne prskaš, ne spali lišće. A inače, nema većeg užitka nego raditi u vinogradu, osobito kada je jesen ovako lijepa!
