Ne sjećam se što me u posljednje vrijeme u našem gradu toliko obradovalo kao vijest da Kazalište Virovitica ove sezone priprema predstavu Ježeva kućica, nadahnutu legendarnim djelom Branka Ćopića, jednom od onih književnih priča koje su odavno prerasle korice knjige i postale dio kolektivnog sjećanja generacija. Naših generacija, da se razumijemo! Onih rođenih u prošlom stoljeću, prije nesretnih devedesetih jer je jedna od najpoznatijih dječjih poema, napisana 1949., a prvi put objavljena godinu dana kasnije, iz obavezne hrvatske lektire izbačena 1993. godine.
I zato ću večeras otići na premjeru jer Ježeva kućica, kao uostalom i mnoge druge predstave virovitičkog teatra za najmlađu publiku nikada nisu samo dječje. U njihovoj jednostavnosti, toplini i kazališnoj čaroliji, a glumački i lutkarski vješto i znalački utkani u kazališni čin, odrasli često pronađu jednako snažan razlog da ostanu gledati do kraja. One jednako snažno komuniciraju i s nama, podsjećajući nas na emocije koje smo negdje putem zaboravili.
Priča o Ježurki Ježiću, bodljikavom junaku koji ne pristaje napustiti svoj skromni dom ni pred ponudama raskošnijih i udobnijih šumskih nastambi jednako snažno govori i djeci i odraslima. Djeci jer ih uči da vole ono što imaju. Odraslima jer ih podsjeća koliko se lako zaboravi da se sreća ne mjeri kvadratima, fasadom ni luksuzom.
Ona je podsjetnik da neke priče traju upravo zato što govore o onome što se nikada ne mijenja. O potrebi da imamo mjesto kojem pripadamo, čežnji za toplinom doma i spoznaji da ono što je naše ne mora biti veliko da bi bilo neprocjenjivo. Jer Ježurkina kućica možda jest malena, ali kao i svaka kuća u kojoj stanuje ljubav, iznutra je veća nego što se čini.
U vremenu kada djeca odrastaju okružena porukama da je veće uvijek bolje, da je novo vrjednije od staroga, a sjaj važniji od sadržaja, jedna mala šumska kućica i dalje prkosi vremenu. Skrivena među granama, skromna i naizgled nevažna, Ježurkina kućica stajala je kao simbol jedne od najnježnijih životnih lekcija koje književnost može ponuditi djetetu, da je dom najljepši onda kada je ispunjen ljubavlju.
Na sreću, došlo se pameti pa je u novom kurikulumu iz 2019. ponovno otvoren prostor da se koristi kao izborna/preporučena lektira, ovisno o školi i učitelju. A vratila se i na hrvatske pozornice: u Zagrebačko kazalište lutaka, gdje je godinama bila dio repertoara za najmlađe, zatim u Gradsko kazalište Žar ptica, jednom od ključnih zagrebačkih kazališta za djecu, kao i u Kazalište lutaka Zadar, koje redovito njeguje klasike dječje književnosti. Adaptacije su se izvodile i u Dječje kazalište Branka Mihaljevića, dok je koncertno-scenska verzija ove priče punila dvoranu Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.
U svibnju 2024. posjetio sam veliku izložbu „Ježeva kućica – Izmišljanje boljeg sveta“ posvećenu Ćopićevom Ježurku u Muzeju Jugoslavije u Beogradu nastalu u suradnji s Muzejom suvremene umjetnosti u Zagrebu i Historijskim muzejom Bosne i Hercegovine potvrđujući da priča nadilazi granice i pripada zajedničkom kulturnom prostoru. Zbog velikog interesa publike njezino trajanje je produženo gotovo devet mjeseci što je za izložbeni format iznimno dugo (od 2. prosinca 2023. do 8. rujna 2024. godine).
Zbog svoje koncepcije i društvenog dosega, projekt je 2025. godine nagrađen Europskom nagradom za kulturnu baštinu (Europa Nostra), što ga svrstava među najznačajnije muzejske projekte u Europi u toj kategoriji.
U svemu tome i leži razlog da svi pohitamo u kazalište rer tko ne bi volio Ježurka Ježića – malenog, bodljikavog junaka koji pred cijelim svijetom stoji uspravno i ponosno brani svoj dom?
