Odustaje li priroda od sebe u jesen kad sve ocvate i požuti? Odustane li zato što joj lišćem budu posuti svi puti? Pa ne zna kud' će! Kad trune, kad ogoli, kad se smrzne, kad zašuti? Ne! Ona nas uvijek strpljivo u nove tajne života uputi! Da prihvatimo kako svaki dan umiremo i iznova se rađamo. I da je sva snaga u nama. Da smo u neprestanom ritmu uvela grana i ponovo rascvjetani cvijet. I da nikad nije kasno za let! Za nove spoznaje i za rast!
Zašto ljudi pokušavaju izbjeći rastenje sebe? Zašto ne žele biti zreli k'o kruška? I uvijek spremni da umiru u sebi, da pohranjuju uvjerenja stara, a novima zamirišu kao dunja sa ormara? Zašto je teško teškim život prihvatiti? Pa prihvaćanjem te težine na nove se razine uzdignuti? Najviše od svega, bježati volimo. Od sebe, od problema, od discipline. Pa kad smo uporni u svom otporu da kroz problem učimo, kad se malodušnosti prepustimo i na druge odgovornost prebacimo, što životu preostaje? Nego da nam packe daje, ponavljajući se. Opet i opet! Istim situacijama, sličnim ljudima!
Stenjala sam dugo pod teretom života. Pomaknuti se nisam htjela. Kao da nisam smjela. A nitko mi priječio nije. Zatvarala sam oči da ne vide, kao da nisu za vid stvorene. Pa mi minus bivao sve veći. Jednom kad u minusu naučite živjeti, više se minusa ne možete osloboditi. Počne vam se širiti na sve strane. I čudite se što vam nedostaje svega i što prazan prevrćete džep! Minusi su stanje uma. Kad se pomirite s njima, oni vam postaju vjerni. Kada prestanete tjerati sebe na bolje i više i jače. Do granica do kojih najviše možete stići, vama će uvijek samo minusi željeti prići.
