Tako je počela, to jest završavala noć 9.12.05. u sobi 355 u Hotelu "Bosna" u Banja luci. Taj isti dan utovarili smo naš kombi i krenuli na mini turneju po susjednoj nam BiH.
Osim magle na cesti sve se odvijalo uobičajenim tokom ( u kombiju trešti muzika, jedni spavaju, drugi ispijaju jutarnju pivu, treći prde i pale tko zna koju cigaru ) kad od jednom, TRES!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!! sav taj sklad razbija jak udarac u bok našeg kombija, koji nas istovremeno gadno zanjiše, odbaci na drugi trak, vještim zahvatom naš vozač čika Đile izbjegava direktni poljubac s traktorom, marke „tipični naš seoski“ i sve se zaustavlja, smiruje…..
Da, doživjeli smo zajeban udes, tip nam je oduzeo prednost i zabio se u lijevi bočni kraj našeg bijelog busa. Umalo se prevrnusmo na bok, ali na svu sreću sve se završilo na skoro.
Osim što nam fali cijela lijeva strana našeg dragog busa.
Sa 3 sata zakašnjenja ipak stižemo u B. Luku i odmah snimamo 3 emisije na TV-u, pa na tonsku probu u klub, potom tuširanje u hotelu i natrag u klub, koji se do tada već napunio divnim banjalučankama.
Konobar nas je cijelo vrijeme koncerta napajao raznim tekućinama domače marke
( Crni Đorđe, Nektar i Jelen, piva su koja ostavljaju neizbrisiv trag), tako da nam silna vrućina nije smetala, već davala poticaj za još više, brže, jače, a i publika se zdravo zabavljala, pozvala nas na bis i nakon toga dugo u noć raspravljala s nama o svemu i svačemu.
Nakon koncerta vračamo se u hotel, tu se dešava već spomenuta scena :
KURVE SU JEFTINE!!!!!!! Ali to nije tako zanimljivo, pa preskačem.
Drugo jutro momci iz benda testirali su banjalučki ćevap i kažu da je dobar, pa smo lagano upregli kola i krenuli za Sarajevo.
Sarajevo nas je dočekalo, kao i uvijek raširenih ruku i ozarena lica.
Svi bi trebali barem jednom godišnje hodočastit u taj divan grad, a nama je ovo bila 3. ovogodišnja posjeta.
Nakon uobičajenih stvari: tonska, hotel, koncert, uputili smo se s našim prijateljima iz grupe Skroz u obilazak noćnog života.
Da ne ulazim u detalje zabavljali smo se do sitnih jutarnjih sati, a sarajevsko pivo krijepilo je naša slavonska, neutaživa grla.
Glazba 80-ih njihala je bokove svih prisutnih u nekom sarajevskom klubu
( koji će kažu uskoro postati novom Američkom ambasadom) i nikome nije bilo važno tko je Hrvat, Srbin ili Musliman, tako je valjda izgledala ta vražja Jugoslavija, pomislih.
Znojna, zadimljena, pijana, čitava se Juga tu večer zgurala u par desetaka kvadrata i pila i pipala i plesala i pjevala.
S jutrom me probudio momak što pjesmom poziva na molitvu s vrha džamije.
Isprva sam pomislio da to ulicom tetura neki pijani lik, zaostao iz sinoćnje bitke, ali ubrzo sam shvatio gdje sam, pa užih pjev.
Nakon kolektivnog ustajanja otišli smo do Želje ( čuvene ćevabdžinice) i momci su zaključili, kako su sarajevski ipak bolji od banjalučkih, a ja sam se ubio u sirnicama, zeljanicama, krumpirušama i kefiru.
Nakon prežderavanja popili smo po fildžan i krenuli put lijepe naše!!!!
Jao onom koji Bosne nema!!!
Što reći za kraj??? Jedva čekamo povratak, jer...