Na imanju Vlade Počepana u Rogovcu, u organizaciji Udruge podravskih proizvođača povrća održan je prosvjedni skup. Povrtlari su upozorili na sve teži položaj domaćeg povrćarstva, nelojalnu konkurenciju jeftinije robe iz trećih zemalja, nesiguran otkup i cijene koje često ne pokrivaju troškove proizvodnje. Predsjednik Udruge Matija Erhatić iz Prugovca istaknuo je kako su se proizvođači okupili da bi javnost upozorili na teško stanje u sektoru povrćarstva. Najveći im problem predstavlja uvoz jeftinije robe iz trećih zemalja, čiji proizvođači ne moraju poštovati jednake standarde kao proizvođači unutar Europske unije. „Mi se pridržavamo svih europskih pravila, od propisa o radnoj snazi i osiguranju do onih o korištenju pesticida, dok je cijena uvozne robe često niža od naših troškova proizvodnje. Riječ je o nelojalnoj konkurenciji koja nas uništava“, upozorio je Erhatić.
Dodao je kako se poteškoće iz tjedna u tjedan sele s jedne povrtlarske kulture na drugu. Najprije su bile pogođene tikvice, zatim krastavci i paprika babura, a isti problem očekuje se i s početkom berbe domaćih lubenica. „Stižu podravske, slavonske i neretvanske lubenice, a na policama još uvijek ima grčkih i albanskih. Svaki treći proizvođač uzgaja papriku baburu, tikvice ili krastavce, pa smo svi u određenoj mjeri pogođeni“, kazao je.
Proizvođači su ovaj put odlučili nezadovoljstvo izraziti mirnim okupljanjem, iako su, prema Erhatićevim riječima, mogli dijeliti povrće ili blokirati prometnicu. „Želimo poslati poruku da smo još ovdje, da želimo proizvoditi i nastaviti proizvodnju. Međutim, nastavi li se ovim tempom, za nekoliko će se godina domaća proizvodnja ugasiti“, upozorio je.
Kao jedno od mogućih rješenja naveo je veću vidljivost domaćih proizvoda u trgovinama. Pohvalio je trgovačke lance koji su hrvatsko povrće stavili na svoje police te najavio da će proizvođači zatražiti izdvajanje posebnog prostora za domaće proizvode. „ Neka i uvozna roba bude na policama, nije problem. Ali ako u trgovini mogu biti tri vrste omekšivača, zašto ne bi mogle biti i tri vrste paprike babure“, zaključio je Erhatić.
MARIO ČAJKULIĆ: NASTAVI LI SE OVAKO, ZA PET GODINA POLOVICA NAS VIŠE NEĆE PROIZVODITI
Mario Čajkulić iz Sedlarice upozorio je kako proizvođači povrća godinama bacaju dio uroda jer ga ne mogu prodati po cijeni koja bi pokrila troškove proizvodnje. Istaknuo je da bi rješenje već bilo pronađeno da je problem jednostavan. „Možete doći na polje bilo kojeg od nas i vidjeti koliko je robe bačeno. Najviše nas muči uvoz po nižim cijenama, nakon čega i mi moramo spustiti cijene na razinu koja ne pokriva troškove proizvodnje“, kazao je.
Mogućnost vidi u snažnijem promoviranju domaće proizvodnje i jasnom odvajanju hrvatskih od uvoznih proizvoda na policama trgovina. Pojedini trgovački lanci, kaže, podupiru domaće proizvođače, dok drugima podrijetlo robe nije važno. „Najgore je kada jedan trgovački lanac počne prodavati po izrazito niskoj cijeni. Tada ga ostali moraju pratiti, a nama se ruši otkupna cijena. Ako želimo prodati robu, moramo pristati na tu nižu cijenu“, objasnio je.
Priznao je da dio odgovornosti snose i sami proizvođači jer velik broj njih istodobno nudi istu robu, čime dodatno utječu na pad cijena. Međutim, za rast hrvatske proizvodnje proizvođači moraju imati sigurnog kupca i stabilne uvjete poslovanja.
Čajkulić je upozorio i na probleme s osiguranjem plastenika i usjeva. Plastenike je, tvrdi, teško ili nemoguće osigurati, pa jedno snažno nevrijeme proizvođaču može uništiti cjelokupnu proizvodnju. „Imali smo mjeru kojom se sufinanciralo 70 posto troška osiguranja usjeva, ali osiguravajuće kuće višestruko su povećale cijene polica. Danas svojih 30 posto plaćamo više nego što smo prije plaćali cijelu policu“, rekao je.
Predložio je osnivanje posebnog fonda u koji bi proizvođači uplaćivali novac namijenjen osiguranju. Iz njega bi se potom isplaćivala naknada onim proizvođačima koji pretrpe štetu. „Kao proizvođači prepušteni smo sami sebi. Teško je proizvoditi i svake godine sve više ljudi odustaje. Kod nekih trgovačkih lanaca nailazimo na razumijevanje, a kod drugih ne“, naveo je Čajkulić.
Smatra da je cjelokupna proizvodnja hrane, uključujući ratarstvo i stočarstvo, suočena s ozbiljnim problemima. Cijenu domaćih proizvoda, kaže, često ne određuju troškovi proizvodnje, ambalaže i prijevoza, nego jeftina uvozna roba. „Ako naša proizvodnja stoji 50 centi, na to treba dodati trošak ambalaže i prijevoza. Međutim, cijenu određuje uvozna paprika iz Albanije ili tikvice iz Italije. Kada uvozna tikvica u lipnju dođe po cijeni od 30 centi, ona ruši cijenu upravo kada počinje naša proizvodnja. Tada jedva pokrivamo troškove“, istaknuo je.
Nešto povoljnije razdoblje za proizvođače nastupa tek s turističkom sezonom, kada potražnja poraste i moguće je postići nešto višu cijenu.
Govoreći o mogućnosti ograničavanja uvoza, Čajkulić je podsjetio na ranije pokušaje pojačane kontrole uvozne robe, koji su izazvali prijepore. Zaključio je kako zabrane nisu realno rješenje te da bi trebalo utjecati na svijest domaćih potrošača. „Kada kupac dođe u trgovinu, ne kupuje cijeli kamion paprike. Ako uvozna paprika stoji 99 centi, a domaća euro i 49 centi, tih 50 centi razlike za nekoliko kilograma mjesečno neće mu biti velik trošak, a pomoći će domaćoj proizvodnji“, poručio je.
Naglasio je da je domaća proizvodnja hrane važna i zbog sigurnosti opskrbe u kriznim vremenima. Kao primjer naveo je pandemiju, tijekom koje je dolazilo do nestašice zaštitnih maski, rukavica i druge potrebne robe. „Država bi trebala stati iza proizvođača povrća, voća, mesa, mlijeka i ostale hrane. Nastavi li se ovako, za pet se godina polovina ljudi koji danas stoje iza mene više neće baviti proizvodnjom“, zaključio je Čajkulić.
SENKA ĆOR: UVOZ NAS IZJEDA, A DOMAĆE DINJE I LUBENICE PROPADAJU
Senka Ćor iz Križnice prošle je godine zbog niskih cijena i pritiska uvozne robe odlučila besplatno dijeliti dinje i lubenice. Proizvođači su podijelili oko 80 tona lubenica i 40 tona dinja, dok su im dodatne velike količine uroda propale. „Propalo nam je oko 60 tona dinja i 75 tona lubenica. To je jako žalosno jer je situacija svake godine sve gora. Sve je manje proizvođača i domaće robe, a uvoz nas jednostavno izjeda“, kazala je Ćor.
Ovogodišnja sezona zasad je, kaže, počela dobro, no proizvođači ne znaju koliko će takvo stanje potrajati. Otkupne cijene često variraju i ne omogućuju im pokrivanje troškova proizvodnje.
Na njezinu gospodarstvu godišnje proizvedu približno 120 tona dinja i oko 80 tona lubenica. Iako sklapaju ugovore s većim brojem hladnjača, ni oni im ne jamče siguran otkup. „Jedna hladnjača treba robu, druga je ne treba, pa se situacija ponovno promijeni. Onda odjednom sve stane jer je stigla uvozna roba i tu je kraj“, objasnila je.
Upozorila je i na neravnopravan položaj domaćih proizvođača u odnosu na proizvođače iz država koje nisu članice Europske unije. Posebno je problematizirala različite propise i nadzor nad korištenjem sredstava za zaštitu bilja. „Iz država izvan Europske unije dolazi roba tretirana različitim sredstvima, dok nas kontroliraju na sve moguće načine“, zaključila je Ćor.
MARIJA KOMAR: ROBA IZ TREĆIH ZEMALJA CJENOVNO NAS GAZI, A DOMAĆE PROIZVOĐAČE NITKO NE ŠTITI
Marija Komar iz Vukosavljevice poručila je kako proizvođači žele javno upozoriti na probleme s kojima se godinama obraćaju Ministarstvu poljoprivrede, ali bez konkretnih rezultata. „Kada smo posljednji put došli u Ministarstvo, rekli su nam da ponovno dolazimo s istom temom. Odgovorili smo im da to znači kako oni ne rade svoj posao jer se problem nije riješio“, kazala je.
Smatra da se domaći proizvođači mogu zaštititi te kao primjer navodi nizozemski model predstavljen na sajmu Viroexpo.“ Nizozemci su nam objasnili kako njihova država štiti domaće proizvođače. Nije istina da se ništa ne može učiniti. Ovim tempom Vlada i Ministarstvo uništavaju domaću proizvodnju“, upozorila je.
Posebno je problematizirala uvoz povrća iz trećih zemalja, naglasivši da proizvođači nemaju ništa protiv robe koja dolazi iz drugih članica Europske unije. „Ne može trgovački lanac staviti albansku papriku na policu i reći da neće uzeti hrvatsku. Nemamo problem s uvozom iz Europske unije, nego s robom iz trećih zemalja koja nas cjenovno gazi“, rekla je Komar.
Proizvođači su od nadležnih zatražili i strože označavanje uvoznih lotova kako bi se onemogućila manipulacija podrijetlom robe. Iz Ministarstva su im, tvrdi, odgovorili da ne mogu poduzeti tražene mjere. „Sve se može uz dobru volju. Apeliramo na Vladu da se nešto hitno poduzme jer ćemo završiti kao stočari. Kada se svi ovi OPG-ovi počnu gasiti, ljudi će pasti na teret države. Mi danas punimo državni proračun i plaćamo poreze, ali ne možemo iz godine u godinu poslovati s gubitkom“, poručila je.
Govoreći o nizozemskom modelu, Komar je objasnila da tamošnji poljoprivrednici djeluju kroz proizvođačke organizacije. Uz potporu države i stručnog menadžmenta pregovaraju o najnižoj prihvatljivoj otkupnoj cijeni, ispod koje se njihovi proizvodi ne smiju prodavati. „Mi to nemamo i nas nitko ne štiti. Pokušali smo krenuti putem osnivanja proizvođačkih organizacija, ali to nije uspjelo. U Hrvatskoj možda imamo jednu pravu proizvođačku organizaciju, a ne znamo ni kako će ona završiti“, kazala je.
Dodala je da proizvođači prema Ministarstvu nastupaju zajednički, preko udruge i njezina odbora, ali ne nailaze na razumijevanje. Od nadležnih su zatražili i podatke o povrću koje Hrvatska ne proizvodi u dovoljnim količinama. „Govore nam da smo 56 posto samodostatni, ali ne žele reći u kojim kulturama i u kojim dijelovima godine nismo samodostatni. Kada bismo imali te podatke, mogli bismo se organizirati, raspodijeliti proizvodnju i ne bismo svi sadili isto“, objasnila je Komar.
Kao jedno od mogućih rješenja navela je dogovor prema kojem bi trgovački lanci u vrhuncu domaće sezone najprije otkupljivali hrvatsko povrće.“ Ako Austrija i Slovenija mogu najprije potrošiti vlastite zalihe, to može učiniti i Hrvatska. Potrebna nam je potpora Ministarstva kako bismo s trgovačkim lancima dogovorili da se, kada domaće robe ima dovoljno, prednost daje hrvatskim proizvodima“, zaključila je.
VERONIKA DMITROVIĆ: RADIMO OD JUTRA DO MRAKA, A CIJENE NAŠIH PROIZVODA NE PRATE RAST TROŠKOVA
Veronika Dmitrović iz Rogovca pozvala je građane da kupnjom domaćih proizvoda podrže hrvatske poljoprivrednike. Upozorila je kako se u javnosti često stvara pogrešan dojam da proizvođači samo primaju državne potpore, dok se zanemaruju njihov rad, ulaganja i sve veći troškovi proizvodnje. „Mi poljoprivrednici nismo samo ljudi koji nešto dobivaju, iako se u novinama često govori o milijunima koji su nam dodijeljeni. Stvarnost nije takva. Nemamo određeno radno vrijeme, nego radimo od jutra do mraka“, kazala je Dmitrović.
Smatra da bi potrošači trebali obraćati više pozornosti na podrijetlo hrane koju kupuju te, kada god je to moguće, prednost dati domaćim proizvodima. „Jedite domaće i trudite se kupovati hrvatske proizvode. Tako ćete podržati nas koji ih proizvodimo“, poručila je.
Njezina se obitelj povrtlarstvom bavi već 40 godina, a ona je u proizvodnju uključena odmalena. Navela je kako su troškovi rada tijekom tog razdoblja višestruko porasli, dok su otkupne cijene povrća ostale gotovo nepromijenjene. „Nekada je sat rada stajao 12 ili 13 kuna, a kilogram paprike otkupljivao se za pet kuna. Otkup je pritom bio siguran. Danas radnika plaćamo šest ili sedam eura po satu, dok se paprika otkupljuje za samo 80 centi“, objasnila je Dmitrović.
Dodala je kako se jednak problem ne odnosi samo na papriku, nego i na druge povrtlarske kulture. „Inflacija je pogodila i nas, ali cijene naših proizvoda nisu je pratile. Zbog toga se nalazimo u istoj teškoj situaciji kao i ostali proizvođači“, zaključila je.
IVAN POČEPAN: MOŽEMO GRADITI NOGOSTUPE, VRTIĆE I ŠKOLE, ALI NETKO TE ŠKOLE MORA NAPUNITI
Ivan Počepan iz Rogovca apelirao je na nadležne da obrate pozornost na probleme domaćih povrtlara, istaknuvši kako je riječ o jednom od najvećih područja proizvodnje povrća u Hrvatskoj. Naglasio je da se ondje ne proizvodi nekoliko stotina, nego nekoliko tisuća tona povrća, zbog čega pitanje opstanka proizvodnje smatra i pitanjem nacionalne sigurnosti.
Prema njegovim riječima, lokalni proizvođači nositelji su ruralnog razvoja i ključni za ostanak stanovništva na tom području. „Možemo graditi nogostupe, vrtiće i škole, ali netko te škole mora napuniti. Treba ulagati u ljude, a ne u projekte koji u konačnici ne donose perspektivu“, poručio je Počepan.
Upozorio je da domaći proizvođači kvalitetom mogu konkurirati uvoznoj robi, ali da trgovački lanci i otkupljivači pri nabavi uglavnom gledaju samo cijenu. Zbog viših troškova proizvodnje domaće povrće teško konkurira jeftinijem uvozu, osobito onome iz trećih zemalja.
Počepan smatra da bi trebalo jačati kratke lance opskrbe i kupcima omogućiti jasan izbor između domaće i uvozne robe. Kao primjer problema naveo je situaciju u kojoj domaći proizvođači bacaju neprodano povrće, dok se istodobno u trgovinama na akciji prodaje uvozna paprika. „Albanska paprika babura na akciji se prodaje po 99 centi, dok naša u veleprodaji ide po 80 centi. Proizvodna cijena nam je, nakon svih troškova, viša od jednog eura, što znači da poslujemo s izravnim gubitkom“, zaključio je Počepan.
