Samo je jedna jednosmjerna ulica u Virovitici, a to je Marinova. Čula sam to
davno, još kao dijete u nekom razgovoru odraslih. Zašto samo jedna i zašto baš
Marinova, nisam skontala otprve, pa da moje zapitkivanje društvu ne bi zasmetalo,
mama mi je poluglasno objasnila kako tom Marinovom Virovitičani zadnji put putuju
prema groblju, a odande se, je li, ne može natrag. Imala je ta ulica tada drukčije
ime, ali stari Virovitičani, poput mog otate, znali su je kao Marinovu, baš
kao što su neke druge ulice, ma kakva imena nosile, nazivali Beč ili Čoljuk.
Nisam znala imaju li i drugi gradovi takve jednosmjerne kao mi našu Marinovu,
pa sam tu dosjetku smatrala originalnom Virovitičkom. U Zagrebu doista nikad
nisam čula da postoje jednosmjerne ulice u onom smislu kao naša Marinova. O
Mirogojskoj i Miroševačkoj nitko nije govorio kao o jednosmjernima, iako bi
one to, po logici Marinove, trebale biti. A zašto ih se, kad već jesu, ne proglasi
jednosmjernima otkrila sam tek kad sam se zagrebačkim ulicama prvi put provozala
vlastitim automobilom: u Zagrebu je, naime, previše jednosmjernih ulica. U to
sam se uvjerila na vlastitoj koži i ponekad pomišljam kako je moja prometna
zbunjenost pravi odraz i mog životnog snalaženja u metropoli.
Vozačku dozvolu ponosno sam primila na svoj 18. rođendan, prije mature, kao
i barem pola moga razreda. Bio je to naš prvi ispit zrelosti i točka na i u
našoj svestranoj naobrazbi, kojom su nas roditelji opremili ispraćajući nas
u bijeli svijet. Voziti smo učili na širokim virovitičkim ulicama, tada još
bez semafora i s malo prometnih znakova. Na poligonu autoškole vježbali smo
stati i krenuti na brdu, a kratka i tiha Šenoina iza gimnazije bila nam je školski
primjer jednosmjerne u kojoj smo, ako skrećemo lijevo, prema pruzi, znali da
treba i voziti lijevom stranom.
Tih nekoliko studentskih godina okupljali bismo se, siti i okupani, subotom
kod Duje pa s ključevima tatinih automobila kretali u diskače, Oko ili Otrovanec,
gdje bismo zaboravljali ispite i ljubavne jade. I dok smo kao studenti u Zagrebu
hvatali posljednje noćne tramvaje i brusili potplate Vlaškom i Draškovićevom,
vikendima bismo dolazili kući željni roditeljske topline, klope i - auta. Ne,
tatini auti nisu se tada vozili po Zagrebima i to smo roditeljsko pravilo svi
poštovali.
Evo me zato kako tek u tridesetima u svom prvom, polovnom virovitičkom autiću,
po Zagrebu vozim svog novog komada, nevirovitičana. Autić sam dovezla iz Virovitice
i krasila ga je originalna virovitička registracija. Nevirovitičan je došao
iz Splita i bio mi je kolega na poslu. Vozi li on ili ne vozi – a ne vozi –
nije mi bilo važno. Jer ja sam emancipirana, položila sam vozački kad i moji
vršnjaci, štoviše, već sam vozila i pune aute vršnjaka. "S mjenjačem u ruci..."
pravim se još i malo važna pred novim komadom, tim više što on nije svladao
upravljanje rukama i nogama, pa je dodatno fasciniran. Spustio se rani, jesenski
mračak i pljušti kišurina, jedva se vide bijele crte na crnom zagrebačkom asfaltu,
a nama se tim udobnijom čini suha kabina moga autića, pa krećemo u kino.
Uz panično osvrtanje prestrojavam se preko tramvajske pruge u Savskoj (u našj
autoškoli to nas nisu učili!), pa skrećem desno na zeleni val, kako bih parkirala
što bliže kinu Zagreb. Brisači jedva otiru kišu sa šajbe, valjda smo jedini
na cesti, ali mjesta za parking nema u jednoj, ni u drugoj ulici, pa vozim još
dalje i skrećem u treću... kad tu ispred nas policajac u kabanici sa svijetlećim
stopom u ruci.
Jednom rukom otvaram vrata, kiša mi curi u krilo, drugom kopam dozvolu iz torbe.
Ne izlazim, dovoljno ću pokisnuti i ovako. Nemam pojma što hoće, kažem komadu,
nastojeći da to istodobno zvuči i nadmoćno i utješno.
- Znate li da je ovo Petrinjska ulica? – pita policajac svisoka.
Štreberski klimam glavom. Znam, dakako, da je ovo Petrinjska, da je u Petrinjskoj
policija i da smo upravo tu negdje ispred njihove zgrade. Valjda zato ovakvo
zaustavljanje po tom nevremenu... Policajcu curi kiša s kape, ali dobro ga štiti
šilt, pa mu lice ostaje suho, zaključujem nehotice dok ga gledam odozdo iz otvorenog
auta.
- A znate li da je Petrinjska jednosmjerna? – pokušava me on opet navesti na
pravi zaključak.
Ovaj put je uspio. Brzi upitni pogled u njega, pa u cestu. Gdje su strelice?
Nema ih. Naravno, ostale su na početku ulice. Gdje su znakovi? Eno ih, okrenuti
naopako, ne gledaju u mene! Pljasnem se po čelu. Jednosmjerna, a ja u krivom
smjeru! Što ću sad?
- A vi gospodine, jeste li znali da je Petrinjska jednosmjerna? – zaviruje policajac
u auto prema mom suvozaču koji ne zna voziti.
- Ne znan ja ništa, nisan ja odavde – izvlači moj nevirovitičan najrazvučeniji
splitski naglasak. Pravi kavalir, bilo mi je već tada jasno.
Uzme policajac moje dokumente, pa uspoređuje podatke, a ja se uzdam u virovitičku
registraciju. Vidi, mora vidjeti, da ni ja nisam odavde.
- Palmotićeva vam ide prema dolje, Petrinjska prema gore, Preradovićeva dolje,
Gundulićeva gore, Frankopanska dolje... – dobronamjeran je pa pokazuje i nabraja
redom, kao da ću ja to sve odjednom zapamtiti. Ali srećom ne vadi blok, pa zahvaljujem,
puno zahvaljujem i onda, koristeći preko svake mjere njegovu blagonaklonost,
ponovno pokažem u svom kontrasmjeru i pitam mogu li tu nastaviti, pa izaći iz
ulice dolje na... Sad se on pljasne po čelu.
- Ma ne možete! Okrenite se tu, pa natrag! – morao me je gotovo potjerati, al
što će s nama kad nismo odavde.
Brzo sam okrenula svoj autić na rikverc pored zgrade policije, pa natrag, do
strelica na početku ulice i prvog skretanja, da mu se što prije maknem s očiju
svoju virovitičku registraciju.
I tu sam, vozeći dalje, što dalje od Petrinjske, svom nevirovitičanu, nevozaču
i nekavaliru nervozno brbljajući tumačila kako mi se moglo dogoditi da skrenem
u krivi smjer.
Jer u Virovitici su sve ulice široke i dvosmjerne. Kad nekamo kreneš, možeš
se istim putem i vratiti. I samo je jedna ulica jednosmjerna. Ona kojom se nitko
ne vraća.