Banner
Izložba posvećena Milku Kelemenu u Etnografskom muzeju
DHMZ: Pretežno oblačno s kišom, lokalno obilnom
Plenković o zelenim putovnicama: Mislim da bi sve moglo biti gotovo do ljeta
U utorak i srijedu zatvoren željeznički prijelaz u Ulici Svetog Jurja u Podgorju
Milanović: Zlata Đurđević je moja kandidatkinja za Vrhovni sud
UIO: Žene u Hrvatskoj još uvijek ostaju bez posla zbog trudnoće
Jutarnji list: Beroš zarađuje kao vještak, ali ne stigne na sud

  Kultura

Jedno sasvim osobno, davno sjećanje na Poljsku

  Stela Žukina           10.02.2015.         2322 pogleda
Jedno sasvim osobno, davno sjećanje na Poljsku

Čudna smo vrsta mi ljudi, tako pametna , sposobna , kreativna , možemo činiti predivne stvari... Čudna smo vrsta mi ljudi, što činimo jedni drugima? Sjećam se jednog davnog putovanja u Poljsku, jedne zime devedesetih godina prošlog stoljeća. Sjećam se, iako, sjećanja već polako blijede, već mi je teže iz preostalih slika i bljeskova prošlosti stvoriti točnu priču. Zima u malom rudarskom mjestu u brdovitom dijelu još tada komunističke Poljske, hladnoća i snijeg koji je nekada bio bijel, možda tek prvoga dana. Sada pokriven gustom, crnom ugljenom prašinom. Prašina na cestama, na stazama, na krovovima gdje navečer tek ponegdje iz dimnjaka suklja teški, crni dim. Ne živi li nitko u tim kućama? ili je ugljen preskup? Navečer, kada počinje nestajati danje svijetlo, posvuda se pale slabe, žute sijalice, čak i u željeznim, prašnim izlozima i suvenirnici punoj jednostavnih, jeftinih, suvenira...

 Putovanje u Auschwitz. U nizini, bez snijega. Samo smrznuta, blijeda, kao kost tvrda zemlja. Stojimo u dvorištu logora. Hladno mi je u debelom kaputu i kapi. Ne pripadam židovskoj zajednici, u to vrijeme nisam pripadala nikamo, tek možda samoj sebi i čovjeku kojem u nelagodi sve jače stišćem ruku (i danas to rado činim kao i onda). Dvorište je otužno i prazno, ali kao da čujem poneki glas, kao da ih vidim obučene u staru, slabu, izlizanu odjeću, gladne i smrznute, bez nade i nijeme od straha. Ljude iščupane iz života, ljude kojima su iščupali srce. U zgradi, iza debelog stakla stotine, tisuće cipela, naočala, kaputa, velikih i malih, u pokušaju očuvanja za sjećanje. Čuju li se i ovdje noću, kada se ugase svjetla i odu zadnji posjetitelji koraci, tapkanje bosih nogu koje traže. Svoje cipele, svoj kaput,  svoje dostojanstvo, svoj život?

 Na kraju kratak film koji me guši. O ljudima. O onom što se zaista zbivalo u to vrijeme. Kako je netko došao na ideju da je bolji od drugih. O Trećem rajhu, nacizmu. Povijesne činjenice popraćene snimkama koje su uspjele biti sakrivene i otete za generacije koje dolaze. Beskrajni nizovi vagona koji su odvozili tisuće Židova na neko čudno mjesto s kojeg se nitko nije vratio. O nepreglednoj masi političkih zatvorenika, Židova, o muškarcima, ženama, djeci koja nisu shvatila niti kamo idu, niti zašto. Kosturi koji hodaju, mršavi, izmučeni, beznadni, hrpe tijela koje čekaju red...

 Ovo je mjesto iz kojeg treba pobjeći, koje ne treba zaboraviti nikada. Još jedan osvrt na kraju, na željeznu kapiju s iskovanim slovima.  Arbeit macht frei. Da, zaista, rad nas oslobađa. Loših misli, uzaludnjih tlapnji, nevažnih briga, siromaštva.  Od ovih ljudi zatočenih, mučenih i ubijenih na ovom strašnom mjestu rad nije oslobodio nikoga. Jedini izlaz bila je sloboda neba iznad  dimnjaka krematorija koji danas izdajnički šute.

Prošlo je sedamdeset godina od oslobođenja Auschwitza, puno godina otkad sam hodala Poljskom. Sjećanja polako nestaju. Slike logora sve su jače, nešto što se ne može zaboraviti. Slike za tugu, sjećanje, upozorenje.

Čudni smo mi ljudi. Okrutni, bijesni, povodljivi. Na čiju li smo sliku stvoreni? Čudna smo vrsta mi ljudi... A mogli bismo biti dobri!

Esej Jedno sasvim osobno, davno sjećanje na Poljsku Stele Žukina sudjelovao je na natječaju Židovske općine Virovitica  Auschwits, 70 godina poslije

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

jedna.
13.2.2015. 11:42
gospodine Mikeš09 naš gospodin ljubo je godinama koristio pseudonim, tj. nick, a onda su ga vlasnici portala zbog nepoštivanja pravila portala počeli banirati pa je naš gospon danko, danimir i neznam već kako sve zvani usput na portalima i samoproglašeni doktor, morao uzeti svoje ime ljubo r. weiss, a sada kao što vidimo i neku "titulu" "autor" lj.r.w.!
Mikeš09
13.2.2015. 10:26
W.R.LJ...kao prvo...sramotno je i nimalo džentlmenski ulizivati se na finjaka autorici koja je napisala ESEJ predhodno dodijelivši nagrade djelima koja to nisu...kao drugo...jer vi znate uopće što je esej i koja mu je forma(šta sve u eseju mora biti zastupljeno da bi uopće bio esej)...iz ovoga se vidi da nemate pojma ali se zato vrlo dobro znate izvlačit` i uvlačit...treće...ako je dozvoljeno upisivati se pod pseudonimom što vam nije jasno, ne žele svi slavu nit imaju predigre kao vi,recimo,(osim toga ogromna većina se služi pseudonimom i vi vrlo rado s nekima od njih komunicirate ali samo onda i onako kako vama paše a kao javni djelatnik i persona od formata ne biste trebali dijeliti svoje čitateljstvo)...i četvrto...ne radi se tu ni o kakvom zanovijetanju nego o poštivanju prava i forme koju ste vi zajedno sa žirijem prvo propisali a onda iskonstruirali... Pa valjda se kriteriji propisuju prije natječaja Ljubane?????!!!!!...a vi lijepo tijekom utakmice prekrajate po svom kao onomad fudbalski savez... Jedva čekam slijedeće radove sa ovog natječaja...mislim, eseje a ne priče i pripovijetke...
Autor Lj.R.W.
13.2.2015. 0:01
@Mikeš09
Drugi puta ćemo tebe imenovati u žiri! Kako mene nije sram, svoje tekstove i upise, kao i rad POTPISUJEM, a ti se skrivaš iza pseudonima i neprestano zanovijetaš! Da li se tebi treba crtati? Poništavanje natječaja?
Dakle, žiri ima puno pravo da tokom rada ovisno o prispjelim radovima, formira kriterije. U žiriju su bile dvije osobe koje su usprkos propozicijama natječaja pisani rad MALA SIVA HALJINA ocijenile maksimalnom ocjenom, a da NISU ZNALE za ocjene onog drugog! Ove dvije osobe, možda sam i negdje napisao, bile su vođene više litararnim, nego žurnalističkim kriterijima. I gdje je tu grijeh i neobjektivnost? Stoga ti je teza o "običnoj balkanskoj kuhinji" i uzaludnosti Beča i Evrope, obična insinuacija. I da je slučajno poništen natječaj(a za to nije bilo nijednog ozbiljnog razloga!) opet bi ti zanovijetao pričama i pretpostavkama zašto je natječaj poništen!? I na kraju, bolje bi bilo da si poslao svoj esej (priču) na natječaj, nego što zanovijetaš!
Mikeš09
12.2.2015. 18:42
Vi stvarno nemate srama(LJ.R.W)...nakon što ste priznali (u dijalogu sa izvjesnim M.V) za prvonagrađenu ``priču`` a ne esej da taj prvonagrađeni rad nije ``baš u formi eseja`` ovaj uradak je BAŠ ZBOG TOGA ŠTO JE ESEJ TREBAO DOBITI NAGRADU ...Osim toga ako niste imali dovoljan broj eseja trebali ste poništiti natječaj...tako se radi u kulturnim zemljama ovako vam sav trud liči na običnu ``balkansku kuhinju``...i još sa figom u džepu...Uzalud vam sva Europa i Beč kad niste u stanju bit objektivnim zajedno sa žirijem...
Autor Lj.R.W.
10.2.2015. 16:11
..."Od ovih ljudi zatočenih, mučenih i ubijenih na ovom strašnom mjestu rad nije oslobodio nikoga. Jedini izlaz bila je sloboda neba iznad dimnjaka krematorija koji danas izdajnički šute."
Jedan od svakako boljig eseja iz natječaja! Čestitam dr. Steli Žukina u ime Židovske općine Virovitica. Jako malo je nedostajalo da esej osvoji jednu od tri nagrade!
Ljubo R. Weiss


Još iz kategorije Kultura



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.