Čudna smo vrsta mi ljudi, tako pametna , sposobna , kreativna , možemo činiti predivne stvari... Čudna smo vrsta mi ljudi, što činimo jedni drugima? Sjećam se jednog davnog putovanja u Poljsku, jedne zime devedesetih godina prošlog stoljeća. Sjećam se, iako, sjećanja već polako blijede, već mi je teže iz preostalih slika i bljeskova prošlosti stvoriti točnu priču. Zima u malom rudarskom mjestu u brdovitom dijelu još tada komunističke Poljske, hladnoća i snijeg koji je nekada bio bijel, možda tek prvoga dana. Sada pokriven gustom, crnom ugljenom prašinom. Prašina na cestama, na stazama, na krovovima gdje navečer tek ponegdje iz dimnjaka suklja teški, crni dim. Ne živi li nitko u tim kućama? ili je ugljen preskup? Navečer, kada počinje nestajati danje svijetlo, posvuda se pale slabe, žute sijalice, čak i u željeznim, prašnim izlozima i suvenirnici punoj jednostavnih, jeftinih, suvenira...
Putovanje u Auschwitz. U nizini, bez snijega. Samo smrznuta, blijeda, kao kost tvrda zemlja. Stojimo u dvorištu logora. Hladno mi je u debelom kaputu i kapi. Ne pripadam židovskoj zajednici, u to vrijeme nisam pripadala nikamo, tek možda samoj sebi i čovjeku kojem u nelagodi sve jače stišćem ruku (i danas to rado činim kao i onda). Dvorište je otužno i prazno, ali kao da čujem poneki glas, kao da ih vidim obučene u staru, slabu, izlizanu odjeću, gladne i smrznute, bez nade i nijeme od straha. Ljude iščupane iz života, ljude kojima su iščupali srce. U zgradi, iza debelog stakla stotine, tisuće cipela, naočala, kaputa, velikih i malih, u pokušaju očuvanja za sjećanje. Čuju li se i ovdje noću, kada se ugase svjetla i odu zadnji posjetitelji koraci, tapkanje bosih nogu koje traže. Svoje cipele, svoj kaput, svoje dostojanstvo, svoj život?
Na kraju kratak film koji me guši. O ljudima. O onom što se zaista zbivalo u to vrijeme. Kako je netko došao na ideju da je bolji od drugih. O Trećem rajhu, nacizmu. Povijesne činjenice popraćene snimkama koje su uspjele biti sakrivene i otete za generacije koje dolaze. Beskrajni nizovi vagona koji su odvozili tisuće Židova na neko čudno mjesto s kojeg se nitko nije vratio. O nepreglednoj masi političkih zatvorenika, Židova, o muškarcima, ženama, djeci koja nisu shvatila niti kamo idu, niti zašto. Kosturi koji hodaju, mršavi, izmučeni, beznadni, hrpe tijela koje čekaju red...
Ovo je mjesto iz kojeg treba pobjeći, koje ne treba zaboraviti nikada. Još jedan osvrt na kraju, na željeznu kapiju s iskovanim slovima. Arbeit macht frei. Da, zaista, rad nas oslobađa. Loših misli, uzaludnjih tlapnji, nevažnih briga, siromaštva. Od ovih ljudi zatočenih, mučenih i ubijenih na ovom strašnom mjestu rad nije oslobodio nikoga. Jedini izlaz bila je sloboda neba iznad dimnjaka krematorija koji danas izdajnički šute.
Prošlo je sedamdeset godina od oslobođenja Auschwitza, puno godina otkad sam hodala Poljskom. Sjećanja polako nestaju. Slike logora sve su jače, nešto što se ne može zaboraviti. Slike za tugu, sjećanje, upozorenje.
Čudni smo mi ljudi. Okrutni, bijesni, povodljivi. Na čiju li smo sliku stvoreni? Čudna smo vrsta mi ljudi... A mogli bismo biti dobri!
Esej Jedno sasvim osobno, davno sjećanje na Poljsku Stele Žukina sudjelovao je na natječaju Židovske općine Virovitica Auschwits, 70 godina poslije.
