Još nije prošla ni sedmica dana od povijesne bitke za domaću čokoladu, a već nam se skupilo toliko poremećenih epskih događaja okolo nas da ih je teško skupiti na hrpu. No ako na stvari gledamo više pjesnički, a manje politički, lako je uočiti da jedna priča iz cijele historijske zbirke ima svoju posebnu estetiku i poetiku kakva se još teško može naći u bilo kojem dijelu poslijeratne europske književnosti. Nema teme, nema ideje...Postoji samo jedna dilema i dva problema.
A sve je najviše zakuhao Efraim Zuroff, direktor Centra Simon Whiezental koji je na radijskoj frekvenciji radija Slobodna Europa razglasio svima u svijetu da situacija u Hrvatskoj, glede njegove primarne političke struke, nije povoljna – te zamolio da netko iz Europske unije objasni što se to kod nas u državi događa.
Pri tome je otvoreno cinkao našu Predsjednicu radi onog nesretnog fotkanja u Kanadi sa hrvatskom zastavom na kojoj nisu bili ušiveni povijesnim hrvatski grbovi nego samo šahovnica, da bi na kraju prosuo salve kritika na račun nedavno postavljene spomen ploče palim braniteljima HOS-a u Jasenovcu.
Prvu optužnicu oborio je Ured same Predsjednice, priopćenjem koje se ne može prepričati nego ga se mora citirati, pa koga zanima neka malo progugla (ključne riječi - Kolinda, Kanada, Zuroff, zastava, fotografija). No ova druga optužnica je i dalje aktualna jer spomen ploča još uvijek nije maknuta – a kad će ne znamo. Prema posljednjim vijestima nema roka u kojem se mora naći rješenje pošto je službena ocjena hrvatskih vlasti da je problem veoma kompleksan i ne može se kao nekad prije riješiti srpom i čekićem, tj. mehaničkim alatima. Bilo je ideja da se proba šrafcigerom, ali prijedlog je odbačen zbog neprovedivih uvjeta sigurnosti na radu jer majstoru treba osiguranje jedne partizanske brigade po svakom šarafu, a njih (partizana) se više ne može skupit u tolikom broju, pa se naoko stječe dojam da je pesimizam Eframa Zuroffa potpuno utemeljen:
„Zapravo ne želi se ništa raditi po tom pitanju. To je problem i to je jedna tužna priča. Sumnjam da će se bilo kakva ozbiljna akcija poduzeti u sadašnjim okolnostima. Nezamislivo je da se bilo gdje u Hrvatskoj postavlja takva spomen-ploča, pogotovo ne u Jasenovcu. To je uvreda za sve koji su patili pod ustaškim režimom, koji je bio jedan od najkrvoločnijih u istočnoj Europi tijekom Drugog svjetskog rata“
Na svu sreću, reakcija kakva se očekuje od svake normalne države ipak nije izostala. Nakon mjesec dana čekanja ipak se krenulo u akciju. Poslije tri sata iscrpnog vijećanja saborski Odbor za Ustav jednoglasnom odlukom prisutnih članova uspio je sastaviti zaključak – ključni pisani trag o konačnoj smrti fašizma i slobodi naroda u našoj domovini:
"Postavljanje Spomen ploče poginulim hrvatskim braniteljima, pripadnicima HOS-a u Jasenovcu s riječima 'Za dom spremni' u grbu Udruge, vrijeđa žrtve ovog ustaškog logora i sve žrtve ustaškog režima. Odbor poziva nadležna tijela državne vlasti da poduzmu nužne radnje kojima će zaštititi dostojanstvo žrtava i sjećanje na njih, a pogotovo na mjestima kao što je Jasenovac. Potaknut raspravom, Odbor poziva Vladu da utvrdi pretpostavke za institucionalno pravni okvir unutar kojeg će se riješiti pitanje simbola svih zločinačkih totalitarnih režima i zaštite digniteta njihovih žrtava"
Tri sata za ovoliko malo teksta? – pitat će se naši mladi školarci ako jednoga dana budu učili o tome, ne sluteći u svojoj dječjoj nevinosti da stvari nisu tako jednostavne kako se to čini na prvi pogled.
Komplikacije nastaju već u prvom satu rasprave kada članovi Odbora dolaze do zajedničke konstatacije o dva suprotstavljena psihološka konflikta u prirodi društva:
Postavljanje ploče sa natpisom "Za dom spremni" u Jasenovcu narušava iskazivanje pijeteta žrtvama ustaškog režima, ali skidanje iste ploče narušava pijetet pripadnicima HOS-a, što je stvorilo pravu moralnu zavrzlamu. No to nije sve. Zamršenost ovog slučaja nije samo teorijska konstanta nego i praktična stvarnost koju komplicira činjenica da se puna državna suverenost izražena ustavom RH temelji na odlukama ZAVNOH-a, nasuprot proglašenju NDH. Ali netko je brzinski uočio da javno pravna tijela države, unatoč tome, dozvoljavaju korištenje ustaškog pozdrava, što je vidljivo po slovu državnih zakona i broju oslobađajućih presuda skupljenih u protekla dva i pol desetljeća.
Suočeni s ovim dokazima Odbor zatvara sjednicu sa otvorenom dilemom: Imamo li državu koju treba uskladiti sa Ustavom ili Ustav koji treba uskladiti sa državom?
Pitanje izgleda jednostavno, ali psihološka problematika je veoma dvojbena jer u oba slučaja imamo mentalni konflikt. Jedan je pravne, a drugi političke naravi.
Konačnu procjenu o tome treba donijeti Vlada, a krajnji sud o moralno psihološkom stanju prirode našega društva, drugarski i gospodski, ostavljamo vama. Mi smo samo zapisali priču.
Kolumna Priroda društva, Davora Suhana, na portalu Moja Rijeka
