Prije nešto više od godinu dana, nakon što smo odlučili malo putovati, muž me jedan dan obavijesti da su ostala samo putovanja u Dubai i Bejrut. Pa da gdje ćemo. Gotovo uvrijeđena neumjesnošću takvog pitanja, promrmljavši da se želim i zabaviti na putovanju, odmah krenem smišljati kako ćemo to priopćiti roditeljima. Pa se dosjetih. Reći ćemo da idemo u Lisabon. Pa kad se vratimo i ispričamo dojmove i opis destinacije koja se možda neće poklapati s najavljenom, reći ćemo da su krivo čuli. I u čemu je uopće problem svima s tim Libanonom.
Vječito zaintrigirana Bejrutom kao „Parizom Bliskog istoka“, imajući otprilike površnu viziju što se time želi reći, usput odlučih istražiti iz prve ruke tu zasigurno vrlo pomno smišljenu usporedbu. U tu svrhu u Pariz nisam morala iako sam tamo bila prije 15-ak godina. No uglavnom sam se naslikavala. Tada još foto aparatom. No ništa manje nego i u Bejrutu. Ili bilo gdje drugdje.. No sada mobitelom.
Dakle, Bejrut…. Nisam se previše informirala prije putovanja, a iskreno, nisam previše (točnije skoro nikako) slušala informacije o povijesti i sadašnjosti toga grada, marljivo naučene od naših i lokalnih vodiča. No između 625.345 selfija, primijetih ipak svašta, a sve kako bih zaključila je li taj čudni grad Pariz, zašto je uopće Pariz i zašto to mora uopće biti.
U tu svrhu, odlučih se potpuno prepustiti Bejrutu, dajući mu da me potpuno vodi kroz svoju raznolikost, nepredvidljivost, bogatstvo, siromaštvo kao i nevjerojatnim mjestima gdje se na samo jednom trgu, nalaze džamije te crkve različitih religija. Štoviše, Bejrut je grad u kojem se prakticira gotovo dvadeset religija. Najviše je muslimana i kršćana. Znalo je biti sukoba tijekom povijesti, no očito su ljudi shvatili da Bejrut sam po sebi ima i drugih problema. I nekako se uljudno dogovorili da bar religijske razlike neće biti problem. Baš ono što svugdje u svijetu uvijek ispadne najveći problem. Zasigurno postoje države u kojima bi ratno stanje mogle izazvati i pojedine navijačke skupine, svi do jednog npr. kršćani. No ne i u Bejrutu. Valjda zato jer nisu baš od nogometa.
Ulazeći u hotelsku sobu uvijek prvo pogledam pogled s prozora. U ovom slučaju čak s balkona. I vidim nešto nevjerojatno. Golu zgradu, bez fasade, bez prozora, bez ičega…. No na donjem dijelu, otprilike 4-5 katova od tla, zavjese, čudna rasvjeta, veš obješen na „štrikove“ da se jednom osuši u tada kišovitom Bejrutu, a gornji dijelovi su, zaključih, izgorjeli. Ujutro shvatih da nisu izgorjeli, nego da to jednostavno tako izgleda. Veš se nije osušio. I dalje je na štriku. Prestanem odmah njurgati što na doručak moramo ići par ulica dalje. I dalje se pitajući zašto ovi ljudi ovako žive. Pobogu, pa to je moderni kozmopolitski grad, kao Pariz!
Prokleta kiša. Nemam naravno kišobran. Pa nosi li ga netko na putovanja? A mi moramo u razgled Bejruta. No shvatih da ovim ljudima preko puta kiša vjerojatno pada u njihov dom. Problem s kišobranom i mojom neuređenom frizurom nestaju. Šminku zaboravih i hrabro izađem onako kako izgledam pred ljude. Nije dobro prošlo….
Vozimo se autobusom do neke destinacije. Jer idemo vidjeti nešto. Teško je kad ne slušaš vodiče…. Iskrcaju nas u nekoj kao fensi ulici. Kasnije zaključih da je to srce stare gradske jezgre. Prekrasna je. Tako čista, drveće rascvjetalo u ružičastu boju, trgovine poznatih robnih marki kojih bi se posramio i onaj Pariz.
Ok, idemo dalje busom. Vodič: S naše lijeve strane možemo vidjeti spomenik građanskom ratu, odnosno ogroman hotel, nikad dovršen, pun rupa kao ementaler, koji je namjerno tako ostao da se patnje nikad ne zaborave. Neposredno pored njega, zgrade izgrađene u stilu Singapura, inspirirane vjerojatno Semiramidinim visećim vrtovima. Onakve gdje bi oni, koji ne žele život u kući, baš voljeli živjeti. A oni koji žele život u kući, da se istog trena predomisle.
Vozimo se dalje prema obali…. Vodič nam objašnjava cijene stanova, po kvadratima i lokaciji i ostalim parametrima, kako to već svugdje i biva. Dolazimo na obalu gdje ti isti parametri ukazuju na cijene od 8 milijuna dolara. Najmanje. I neki drugačiji automobili voze tom cestom uz more. Oni za koje si tek vidio radne verzije skica kako će izgledati nova linija Mercedesa, BMW-a, Porschea ili tome sličnih prometala.
Hoteli u ovom dijelu imaju samo 5 zvjezdica jer valjda ih više ne mogu dobiti. Autobus staje da se slikamo kraj prekrasnih Golubljih stijena. Pa se i slikamo. I to ne samo ja , nego i svi iz grupe.
Ajmo dalje…. Vodič: Ovo su ti famozni silosi. Tu je prije skoro 3 godine bila ona eksplozija. Uključujem sve moždane vijuge, nešto mi zvoni, no ne preglasno. Pa odlučih poslušati malo i vodiča. Usput pogledam te silose i ne vidim skoro ništa.
Dakle, ovo ću opisati baš onako kako vjerujem i da će ostati zapisano u povijesti. Neka eksplozija, izbio požar, vatrogasci došli za par minuta, onda su otvorili neka vrata, poginuli na licu mjesta, unutra u silosima neki amonijak, par godina bio tamo, trebao ići u Mozambik, nisu ga dobro zapakirali, iskra uzrokovala eksploziju koju ćete na Youtube-u ako pogledate video okarakterizirati kao eksploziju atomske bombe, splet čudnih okolnosti kojima je očito glavni nazivnik nemar, poginulo više od 200 ljudi, preko 300 000 ljudi ostalo bez krova nad glavom, urušio se čitavi dio Bejruta uz luku, od veličanstvenih silosa ostalo na kraju samo par. I to nakon što se njih nekoliko još dodatno samo od sebe urušilo poslije nekog vremena.
Doista je neobično silose nazvati veličanstvenim. No ovi su baš to bili. Nijedan drugi izraz ne dolazi u obzir.
Nikada nitko za eksploziju, koja je vratila Bejrut vjerojatno koje desetljeće unazad, nije odgovarao. Pa i taj nemar se pretvorio vjerojatno u nešto svjesnije. I zapravo, uopće više nije važno što se i kako dogodilo. Jer, ponavljam, nitko nije nikada odgovarao. I neće. I tu sve završava. Zajedno s jednim razdobljem grada koji, uz svu svoju burnu prošlost, geostrateški položaj koji za roditelje radije nazoveš Lisabon, uspio se izboriti za laskavi nadimak „Pariz Bliskog istoka“. Što god to više značilo.
No tu zanimljivosti Bejruta ne prestaju. Gotovo u samoj luci, samo nešto malo dalje od ruševnih ostataka nekoć veličanstvenih silosa, možete vidjeti ekskluzivnu novu prodavaonicu Maserati automobila. Prekrasnu kao i sam sadržaj koji možete tamo kupiti. Da u kojem slučaju možete.
I to je pravilo cijelog Bejruta. Razrušena zgrada naslonjena na najveću i najmoderniju poslovnu zgradu. Najveći jad pored najvećeg luksuza. I sve to i obrnuto.
A noćni život… o da….takvog bi se posramio i onaj „pravi“ Pariz. U Bejrutu je dozvoljeno sve! Sve što treba za zabavu. Došavši u jedan od poznatijih restorana, osjećali smo se kao da završavamo kasni ručak u 22 sata jer tek tada život tamo počinje. Dolazi vidno dobrostojeća ušminkana ekipa, na svakoj ženskoj osobi jasno se vidi koje zahvate je sve obavila na sebi kako bi izgledala što „pariškije“. Ili zapravo „bejrutskije“. Svejedno joj je.
Ulazimo u taxi bez haube, jurimo na aerodrom. Pored nas prođe jurilica narančasto crne boje za koju niti ja nisam uspjela otkriti što je. Pa pitamo vozača taxija bez haube. On kaže: To je McLaren.
Došavši u hotel, na kraju svega, shvatih da su u zgradi koju gledam s balkona sirijske izbjeglice. Kojih ima preko milijun u Bejrutu…Mislim da je tada bio drugi veš na štriku što me preplavilo nekim čudnim osjećajem olakšanja.
Dakle, vezano za naslovno pitanje…..vjerojatno ste primijetili da gotovo uopće ne spominjem Pariz u smislu nekih detaljnijih komparacija s Bejrutom.
Možda je nekoć doista Bejrut bio Pariz, iako je tada i Pariz mogao biti Bejrut zapadne Europe. No to više nisu ti gradovi.
Ipak, iako ovo nije nikakvo natjecanje između ta dva grada (teško bi bilo više pronaći i zajedničku disciplinu), nekad nesvjesni unutarnji osjećaj nešto govori. U trenucima napuštanja Pariza kao i potom Bejruta, osjećaj u meni je bio drugačiji. U Bejrut se želim jednom vratiti.
I zaključno, po mom skromnom mišljenju, odgovor na naslovno pitanje je NE. I nema potrebe da bude DA.
Bejrut je jedino Bejrut. Poseban i jedinstven na svoj način. Gotovo je uvredljivo uspoređivati ga s bilo kojim drugim gradom. Vjerojatno bi se i sam Bejrut naljutio da sazna.
Jer on jedini zna kakav je.
Samo poseban.
