Krenuvši tragom sasvim jedne druge, drugačije priče koju ću morati ostaviti za neko dogledno vrijeme , moram vam ispričati što sam vidio, zatekao i foto zabilježio. Pošao sam cestom penjući se obroncima Papuka sa namjerom spaliti nešto kalorija i obići spomen mjesta palih branitelja putem koji me vodio. Vozeći se biciklom po 'kaldrmi' , kamenitom putu,pazeći da se ne poskliznem i ne završim u nekoj od od šikara kupina uz cestu prema selu Ivanjbrijeg udaljenom od centra Slatine nekih 7 kilometara. No moj je put bio znatno duži, jer sam zaobišao taj dio Papučkih brdašaca koji su se približavajući selu Ćeralijama pretvarali u zahtjevne uspone i brda, želio sam doći malome selu Ivanbrijeg sa druge strane, ne asfaltiranim putem koji koriste jedino poljoprivrednici i šumarski radnici, te lovci, a i oni koji su lovci samo ponekad.
Dovezavši se pred Ivanbrijeg očekivao me dosta veliki uspon koji sam radi veličine kamenja na 'kaldrmi' odlučio prehodati, iskreno i umor me malo svladao.Ta odluka mi je donijela neizmjerno zadovoljstvo ljepote toga dijela našeg Slatinskog kraja.Slika koju sam ugledao bila je fascinantna, ne bih tražio riječi kojima bi opisao viđeno, jer čete se i sami uvjeriti pogledavši fotografije.Kako se kaže: ''slika govori tisuću riječi''.
Ulaskom u selo proradio je u meni instinkt i nastavio sam fotografirati i dalje,a oko mene mir tišina koju je tu i tamo poremetio kratki lavež pasa na uljeza koji u 'japankama' gura bicikl njihovim selom , te poneki muk site krave iz staje ili kokodakanje kokoši koje slobodno trče prostranim dvorištima, čeprkajući po obilju trave tražeći kakvo zrno kukuruza ili gujavicu, crva.
Jedan dio sela kao da je stao u prošlosti, kuće od nepečene cigle,stari stil građenja na čijim se pročeljima vide poprečne grede, stara vremenom dotrajala kola koja su odslužila svoje, zvonik iz nekoga vremena dosta prije moga rođenja ('67), raspelo....morao sam stati i sjesti na jednu od klupa napravljenih iz debla drveta , onako jednostavno ,prirodno....Mir, tišina, spokoj....odmara se tijelo , a duša , duša se ispunjava čudnim mirom toga svetog mjesta.
Nerado krenuh.
Već pri kraju ili na početku Ivanbrijega ako dolazite od Slatine novom asfaltiranom cestom koja vodi dalje prema Goleniću selu u koji asfalt nikada stigao nije,prepoznaje se, vidi rad ljudske ruke i vratih se iz sna u stvarnost , oko mene betonske bandere, rasvjeta koja vodi kroz cijelo selo, nastavih dalje spuštajući se prema akumulacijskom jezeru Javorici, jureći blizu 60 km na sat po lijepom novom asfaltu.
I tako put me ponovo kao i bezbroj puta ranije dovede na Javoricu, ali ovaj put sve je bilo drugačije, ljudi, odakle toliko mladih,starih,muških,ženskih...., a zanimljivo auta samo par od ribiča koji su došli okušati sreću. Skrenuh na dio jezera koji je namijenjen za kupače i mnoštvu od 50-60 ljudskih duša koji hodaju , dive se ljepoti krajobraza,neki sjede u otvorenome ugostiteljskom objektu koji očito radi, ne mogu vjerovati.... Ugodno ,vrlo ugodno iznenađenje.
Šetajući između susretljivih namjernika saznajem tko su , planinari iz Osijeka u posjetu našem Slatinskom području i društvu planinara iz Slatine, gle ima tu i poznatih. Odgovorivši na par pitanja krenuo sam u obilazak, jer sam uočio promjene od mog prošlog posjeta prije tjedan dana, pozitivne.
Natkriveni prostor uz pečenjar u vlasništvu HR šuma je čist, bez igdje i jedne zaostale vreće za smeće, unutarnji dio nadstriješnice pometen , bez ijedne plastične čaše.....Vratih se nazad prema ugostiteljskom objektu koji su orni planinari upravo napuštali i krenuli svojim poznatim,obilježenim planinarskim stazama. Iznenađenju nikako kraja, uz rasvjetne stupove vezane kante za smeće,postavljen kemijski WC, na tuševima postavljene rosfajeve slavine koje bliješte na suncu i što je još zanimljivije, rade?? Takova preobrazba za samo tjedan dana, a cijeli svibanj (zeleni mjesec), 5.6. Svjetski dan zaštite okoliša onakvo sramotno stanje ljudskog nemara. Čini se da je konstruktivna kritika iz članka ''Javorica-priča za nemiran san'' potaknula gradske oce i HR šume da se trgnu i pošalju komunalne redare da urede ono što se još urediti i popraviti da. Pozitivno.
No i dalje ostaje upitnik na promašenoj investiciji , kupališnog dijela koje je i dalje mulj, te nemogućnost sanacije, jer uvijek je skuplje renovirati kuću iz temelja, nego sagraditi novu, a za kompletnu sanaciju jezera grad nema financijskih sredstava što se vidi po tome , jer ukidaju i neka socijalna davanja najugroženijima.
Toliko,o svemu neka vam slike kažu više od ovoga što sam pokušao opisati,dočarati riječju,a koliko sam uspio odlučite sami. Hvala Vam na strpljenju čitanja. Zapamtimo: Činimo dobro prirodi, a ona će nam višestruko vratiti, jer dobro se dobrim vrača.
Cijelu reportažu i fotogaleriju možete vidjeti na Domovina-blog by Dragurn Fišli
