Sasvim je legitimna taktika da političari, pogotovo kad se blizina izbora osjeća u zraku, izbjegavaju teme koje bi za njih mogle biti nezgodne. Nitko neće, ako baš ne mora, u osjetljivim predizbornim mjesecima srljati u rješavanje problema koje bi im moglo zbuniti birače i naškoditi izbornom rezultatu.
Stoga je bilo, nakon podjela u stranci izazvanih izglasavanjem Istanbulske konvencije 2018. godine,
savršeno jasno da HDZ i
Andrej Plenković neće ispoštivati rok koji im je dao Ustavni sud za donošenje novog Zakona o pobačaju. Ta priča otvorila bi ozbiljne pukotine i u samom HDZ-u, te dala vjetra u leđa izvanstranačkoj desnici koja i bez toga mjerka lijep postotak glasova iz bazena u kojem uglavnom lovi HDZ -
piše Jasmin Klarić u Telegramu.
Odokativna metoda Vesne Bedeković
Samo, izbjegavanje ne može biti glavna politička metoda. Kao što ni izbjegavanje nije opravdano u baš svim slučajevima. Nekad se, naime, ono pretvara u nedemokratsku opstrukciju i slabu krinku alibija za politički motivirano narušavanje pravnog poretka zemlje. Jer, ono što je napravila ministrica za demografiju, mlade, obitelj i socijalnu politiku Vesna Bedeković – a s čim se očito ostatak vertikale vlasti složio jer je nitko nije opalio po prstima – jasno je suučesništvo u podrivanju elementarnog pravnog poretka.
Radi se, naravno, o kontroverznoj odluci Centra za socijalnu skrb Zagreb koji je odbio dati dozvolu za udomiteljstvo istospolnom paru – iako je Upravni sud donio odluku kojom “udomiteljsku obitelj mogu činiti i udomitelj i njegov životni partner”. U Centru su, valjda odokativno, zaključili da Upravni sud krivo tumači zakon i još jednom odbili dati dozvolu. Za ministricu Bedeković ništa nije bilo sporno jer je, eto, Centar autonoman, a mogućnost nadzora nad zakonitosti njihovih odluka – što je ovlast njenog ministarstva – nije spominjala.
Biologija, vjera i Domovina
I eto, k’o za vraga, dan nakon raspisivanja unutarstranačkih izbora u HDZ-u, presude Ustavnog suda – koja je, sasvim očekivano, navlas ista kao ona koju je već donio Upravni sud i koja dužnosnike HDZ-a stavlja u pipkavu poziciju.
Moraju govoriti o onome što bi najradije prešutjeli kako ih desnica, koja upravo puni komunikacijske kanale iskrenim, ali i komičnim zgražanjem o razaranju obitelji i uvođenju diktature u Hrvatskoj, ne bi još uvjerljivije svrstala u red neprijatelja zdravog razuma, biologije, ćudoređa, vjere, obitelji, tradicije i Domovine, vrijednosti koje su, jasno, smrtno ugrožene ako neko dijete iz doma za nezbrinutu djecu ode u obiteljsku zajednicu koju ne čine mama i tata.
Iz slične ladice kao ministričino i Vladino ignoriranje ignoriranja sudskih odluka ispada i priča o Zakonu o pobačaju. Ali ne ovom kojeg Vlada nije donijela u roku kojeg je zadao Ustavni sud (kako nema sankcija za nepoštivanje rokova i predsjednik Ustavnog suda Miroslav Šeparović je u petak rezignirano zaključio da neće postavljati nove rokove).
Jedanaest mjeseci opstrukcije
Naime, SDP je u saborsku proceduru stavio svoj prijedlog Zakona o medicinskom postupku prekida trudnoće, kojim se, ukratko, želi omogućiti da taj zahvat bude doista besplatan i dostupan – što danas nije slučaj. Vlada je na ovaj, kao i na ostale zakonske prijedloge koji dolaze iz Sabora, morala dati svoje mišljenje. To, međutim, u jedanaest mjeseci – nije napravila. Štoviše, stav o ovom zakonskom prijedlogu nije zauzeo ni matični saborski Odbor, onaj za zdravstvo i socijalnu politiku. Iz Banskih dvora na raspravu u Saboru o ovom zakonu nije poslan – nitko.
Motiv je jasan – Andrej Plenković i ekipa se nadaju da će priča nestati sama od sebe ako dovoljno jako zatvore oči. Ili da će, barem, proći osjetljiva predizborna vremena u kojima se svaka riječ o ovoliko ideološki nabijenim temama mjeri apotekarskom vagom. Bilo kakav stav o pobačaju bi, kao i u priči o pravu istospolnih partnera da budu udomitelji, mogao isprazniti onaj sve plići birački bazen u kojem se HDZ nada dobro loviti na parlamentarnim izborima.
Mourinho u Saboru
Samo, u svakoj političkoj taktici mora postojati mjera i moraju postojati granice. Iako bi to vjerojatno i htio, ni Jose Mourinho ispred svog kaznenog prostora ne može postaviti dvadeset, nego samo deset igrača. Isto tako, hrvatska Vlada ne bi smjela zbog vlastitog političkog komfora žmiriti na svoje obaveze prema Saboru, ili se praviti da ne vidi da se u Centru za socijalnu skrb ne poštuju sudske odluke.
Uostalom, ignoriranje i odugovlačenje se ionako u politici često vraćaju poput bumeranga i to taman u najnezgodnije vrijeme. Tko sumnja u to neka samo malo pažljivije zagleda u lica istaknutih dužnosnika vlasti dok daju izjave o odluci Ustavnog suda oko udomiteljstva i istospolnih parova.
