Sve su to ne-teme, izbačene u prikladnom tajmingu, da se napakosti fenomenalnoj Vladi, koja radi za dobrobit svih građana ove zemlje. Ova cinična skuža kojom se brani predsjednik Vlade Andrej Plenković kad god neka korupcijska svinjarija njegovih ljudi – a u kojima, oho, u zadnje vrijeme ima i njegovih inicijala – bude izlivena u javnost, još kako-tako funkcionira u određenim uvjetima.
Kad se priča o tome da je, recimo, netko urgirao za zaposlenje frenda u državnoj službi, kad se mazne deset milijuna kuna na javnoj nabavi, kad netko uprihodi milijardicu kuna na preprodaji jeftinog Ininog plina uz pomoć firme koju kontrolira vladajuća stranka. Sve je to, zapravo, kikiriki u usporedbi s pričama u kojima su ulozi ljudski životi. Zato se, recimo, Plenković i njegovi nikad neće usuditi reći da su ne-tema ljudi u kontejnerima na Baniji.
Ili masovno umiranje u doba Covida-19. Pandemiju koju su već jednom predizborno pobijedili u Vladi uglavnom ni ne spominju. Tema koja nije ne-tema tako ne-temom postaje jednostavno aktom nespominjanja.
S Vladimirom Matijanićem, međutim, teško će baš tako ići. S njim nikad, uostalom, nije ni bilo jednostavno onima na vlasti. Jer, radilo se o vrsnom novinaru koji je karijeru posvetio upravo tome da objavljuje ono što neki ne žele da bude objavljeno. Neki bi to, kako vidimo, nazvali ne-temama. Radi se, međutim, o novinarstvu.
I okolnosti njegove tragične smrti od Covida-19 prošlog ljeta su nešto za što mnogi ne bi željeli da je ikad bilo objavljeno. Kao što bi, još više, htjeli da cijelu priču prekriju ruzmarin, snjegovi i šaš zaborava – najjačeg u arsenalu svih alata domaćih vlastodržaca.
Da se zaboravi kako nije propisno pregledan na Hitnom prijemu, dok je još mogao hodati. Da se zaboravi kako, eto, kobnog dana nije bilo potrebnih lijekova. Da se zaboravi kako je medicinsko osoblje u razgovoru s njim ignoriralo “Smjernice” potrebne za procjenu težine bolesti. Kako za hospitalizaciju nije bio dovoljan razlog ni to što ne može hodati. Ni dolazak Hitne pomoći sat i po prije smrti.
Da se, uostalom, zaboravi kako je istraga povjerenstva ministarstva zdravstva više djelovala poput specijalne operacije zataškavanja propusta sustava. Kako se, između redaka, krivicu za tragičan rasplet, pokušalo prebaciti – osim, dakako, na virus – na samog Matijanića.
Da se zaboravi kako je povjerenstvo vještačilo tek medicinsku dokumentaciju, a nije razgovaralo ni s Matijanićevom partnericom koja je s njim provela i zadnje dramatične sate. Kako su iz ministarstva Vilija Beroša nagovarali imunologinju Dušanku Martinović Kaliterna da o cijelom slučaju da intervju “novinarki u koju imaju povjerenja”. I kako se cijela priča svela na poznatu hrvatsku šifru za vječnost – “neka institucije rade svoj posao”.
Da se slegne ramenima i zaključi kako je, jebi ga, to tako u Hrvatskoj. Zemlji za one kojima je dovoljno da u poruci koja dolazi s vrha vlasti dobiju samo ime i prezime da znaju što im je činiti. I one druge, koji se ispričavaju što smetaju dok pokušavaju svoja prava, recimo ono na život, ostvariti redovnim putem.
Vladimir Matijanić nije slijegao ramenima. Svojom karijerom i životom pokazao je mnogima kako rezignacija nije opcija. Priča o njegovoj smrti, stoga, ne smije biti tek još jedna u nizu zaboravljenih ne-tema. Uostalom, od šturih privatnih poruka na mobitelu mnogo jače odzvanjaju one koje se prenesu javno i uživo. Na Markovom trgu.
