S kroman prijedlog Dori Ruždjak-Podolski: projicirajte, uz ostale hrvatske znamenitosti, i lik Josipa Perkovića na zidove Jelačićeva trga u nedjelju navečer u Zagrebu, kada cijeli svijet bude gledao kako to Hrvatska slavi ulazak u EU.
Jer, zašto se ne pohvaliti i takvom relikvijom - izvršiteljem u čak dva špijunska sistema - kada smo već odlučili proslavom spominjati samo sebe, isključivo sebe i onda, opet, još malo sebe?
No na stranu grubi cinizam. Onako kako se Milanovićeva vlada odbija suočiti s izazovom punoga provođenja europskoga uhidbenog naloga, tako su se kreatori europske proslave, na simboličkoj razini, odbili suočiti s nepoznanicom hrvatskoga urastanja u tkivo Europe, odlučivši da, koliko dosad znamo, na svečanosti Europe - ništa o Europi ne spomenu.
Vlada je, naime, protekli tjedan objavila program proslave hrvatskoga pristupanja EU. Čeka nas, čini se, impresivan spektakl: četiri hrvatska grada i dvije granice video će objediniti u jedinstven virtualni prostor; zidovi zgrada koje uokviruju Trg bana Jelačića virtualno će se pretvarati u najviša dostignuća europske kulture; zvučni će prostor ispuniti europska književnost, europsko kulturološko i etnološko nasljeđe s UN-ove liste kulturne baštine. Ali - samo hrvatskoga dijela europske kulture!
Pa dobro, što to slave Hrvati: otcjepljenje ili pridruživanje EU? Dakako da nije tu samo riječ o nevažnome šarenom cirkusu za jednu večer. Obilježavanje ulaska u EU ne bi smjelo biti ništa manje od poruke nacije Europi i samoj sebi o tome kako vidi uniju i svoje mjesto u njoj; estetsko-simboličko tumačenje budućnosti koju kanimo sami stvarati. A ovo što nudi Ruždjak-Podolski znači samo jedno: da Hrvati i dalje ne vide dalje od vlastitih mrtvaca; mrtvaca koje su, poput Tesle, nerijetko i prezreli. Ništa novo, dakle: hrvatska Europa bez Europe, zazor od vlastitoga identiteta različitosti.
Pa ipak, kako je moguće da se kreatori svečanosti nisu dosjetili kako bi u proslavu, valjda, trebalo uključiti i štogod od te Europe, kad već u nju ulazimo? Isti taj refleks sljepila, premda na političkoj razini, pokazuje i predsjednik vlade, najavljujujući promjene zakona o izručenju, kako bi, navodno, spriječio europske uhidbene naloge protiv hrvatskih branitelja.
Znači li to da Hrvatska ne vjeruje tužiteljstvima članica EU isto onako kako opravdano ne vjeruje tužiteljstvu Srbije? Pa čemu ulaziti u EU ako mehanizam europskoga uhidbenog naloga ne smatramo vjerodostojnim i vrijednim ispunjavanja?
I nije li premijeru i predsjedniku jasno da nikoga ne mogu uvjeriti njihove tvrdnje kako promjena zakona nije motivirana »slučajem Perković«? Nije li im jasno da zakon ne bi smjeli mijenjati baš zato da pokažu kako vjeruju europskim kolegama?
Zar sumnjamo u vjerodostojnost njemačkoga pravosuđa? Čini se, dakle, da će prvi hrvatski koraci u EU više nalikovati glavinjanju nego dostojanstvenome hodu. No nije još kasno: za početak, velika bi stvar bila - prestati japajakati. I zato, za boga miloga, uvrstite u svečanost bar zrno te proklete Europe.
