Izumrla jadranska vrsta morskog psa pronađena u Crnom moru
Glavni odbor potvrdio Milanovića za SDP-ova kandidata za predsjednika Republike
Božinović: Država i kompanije moraju činiti sve u zaštiti od kibernetičkih napada
Plenković: Idući tjedan Vlada i predsjednik o imenovanju Markića ravnateljem SOA-e
Voštana replika kipa A. Lincolna rastalila se zbog ogromnih vrućina u Washingtonu
Michael Jackson je umro s 500 milijuna dolara duga
Umjetna inteligencija uči jezik tumora radi bolje dijagnoze

  Kultura

Japa: Kakvu Viroviticu želim

  Japa           18.08.2014.         1655 pogleda
Japa: Kakvu Viroviticu želim

Moj grad, uvijek otvorenih vrata…sviđa mi se ta igra riječi koje samim nazivom slikovito opisuje Viroviticu koja nudi ruku prijateljstva svojim građanima ali i onima u prolazu…

Djetinjstvo sam provela trčeći po ulicama grada, vozeći stari bratov bicikl i neumorno preskakala kanal u Ljubljanskoj ulici i sa svojim prijateljicama „ratovala“ protiv dječaka iz susjedne ulice dok smo u pauzama zajedno dijelili kruh sa masti i crvenom paprikom ili parizer („prst debelo“ narezan) na starom kruhu koji se mrvio po nama. Naši roditelji bili su vrijedni i vedri ljudi uvijek spremni na težak rad ali i dobru zabavu više puta i neplaniranu, jednostavno se skupi društvo i svatko svojom pošalicom zakotrlja veselje do dugo u noć…

Od tih dana puno se promijenilo. Mladi su odrasli, starih više nema, samo su fotografije ostale kao dokaz tih vremena. Volja za ispunjenim životom je nestala. Želje za velikim snovima u velikim gradovima zaokupili su naše živote…Zaboravili smo upijati mirise, uživati u okusima i ne čujemo više zvukove koje u suživotu sa ljudima i prirodom sami stvaramo i dio smo njih a mogu naš život učiniti bogatijim i ispunjenim, pa tako i sretnijim.

Nije čudo da je svakodnevica sve teža i da su ulice moga grada ponekada jezivo prazne jer vijesti o tužnim nesretnim događanjima sve češća tema razgovora uz jutarnju kavu, subotnju jurnjavu kroz pijac, odrađen trening u teretani…Ljudi koji čine ovaj grad jedini imaju moć da jedan grad kao što je Virovitica bude sinonim za zajedništvo, prijateljsku ruku izgubljenom pogledu, da cijeni žuljevitu ruku i ne boji se priznati slabosti i bori se za boljitak svih njenih stanara…

Vjerujem da u ljudima koji koračaju ovim gradom i sudaraju se međusobno da se i ne pogledaju postoji želja i volja za smijehom i nesebičnom davanju sebe, postoji želja da se bar malo ukrade vrijeme za šetnju po parku koji onako prekrasan željno očekuje stare-nove šetače da ih obgrli i rashladi. Vjerujem da smo svi spremni da uzmemo za ruku svoje najmilije i izađemo na ulice grada koji neumorno živi i dostojanstveno stari generacijama i zajedno pišemo povijest koju će buduće generacije zapisivati u nekim novim esejima.

I kada me pitate kakvu Viroviticu želim!?, bez razmišljanja kažem da me čuju i mikeši i oni koji su doselili sa svojih toplih ognjišta i započeli nove životne putove: „Male stvari čine velike stvari, male stvari su dostižne, male stvari su tako blizu i stvarne su, realne i samo se treba malo istegnuti, podići na prste, protegnuti i razgibati noge i uspavani mozak jer smo se ulijenili od godina teškog života i zatvaranja u kuće i šutnje koja je nekoć sretna lica polako zamrznula.“ Svatko treba naći volju i želju da ispuni svoj dan u nečemu što voli a ovaj grad nudi. A svi oni koji dobrog srca i vedrog duha, širom otvorenih očiju koračaju ovim gradom sigurno će naći ili su već pronašli svoj sretan kutak. Ja sam svoj kutak sreće pronašla i nesebično ga dijelim sa ljudima koji su spoznali kratkoću života, njegovu krhkost i ljepotu…

Treba bez pripreme, teške šminke i „nabrijanog“ auta oživiti grad po kojem poput robota stupamo i bez ostavljenih tragova po njemu starimo danima, godinama…Treba vene u žilama rasplamsati! Obujmo najudobnije cipele i pregazimo slabiće koji tuđu nesreću vole natresati, othrvajmo se osjećaju da je trava kod susjeda zelenija (on ju ipak mora češće kositi), bez srama pokažimo osjećaje (ako treba iz pete izvući bilo kakve osjećaje) i borimo se za ostvarenje svojih i tuđih malih-velikih snova! Probudimo stare navike dobrih susjeda i uvijek otključanih vrata, postanimo prijatelji onima koji nisu spoznali takvu ljubav, široko otvorimo oči i prepoznajmo ljepotu našeg grada, otkrivajmo neke nove ulice, klimnimo „nepoznatim“ licima u prolazu, veselimo se novim cvjetnim sadnicama, ponizno ga cijenimo i ljubomorno čuvajmo jer tu je naš dom... mali ali u srcu veliki dom...      

Prikaz života s lijepim željama za boljim životom, uvod obećavajući. Nedostatak: mjestimično nepovezano, rasplinuto, uopćeno; literarnost prevladava nad publicizmom.                                                                                                                                                         

 

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Nano-59
18.8.2014. 13:31
Rad i odabir nekih članova je opravdao moje sumnje u namjere i poštenje kod raspisa ovog natječaja, Potemkin sa svojim selima ruskoj carici je dječačić u krađi susjedovih jagoda, spram ovih lopina, koji nam non stop farbaju grad, a naš um pokašavaju zavesti lažima o blagostanju kojeg mi nismo u stanju ni sagledati ali i ne vidjeti.
Okolo gladac okolo jadac.
Ma koliko sjajila palača Pejačevića, nekad je u njoj bilo više ljudstva i poštenja, u doba kad su po njoj rzali konji i ostala marva, kad su u njoj radile sluge.
I danas rade sluge i podanici, ali ljudi "Kralj je gol" ma koliko na njegovo ruho oni stavljali zakrpe, rupa do rupe, a nije propast.
Jedna pjesma govori "sve će to mila pokriti snjegovi i šaš", trava nam raste usred grada, a o ocvalom cvjeću usred grada, na trgu dr. Franje, uz gljive, prije će postati kompost nego ga sklone, tko zna možda nam ove godine i snjegovi urane, pa sve sto skriju od očiju nam.
jedna.
18.8.2014. 11:02
što je više radova objavljeno to je očiglednija sramotna politička podobnost žirija!


Još iz kategorije Kultura