Banner
Plenković: Spremni smo prihvatiti kvalitetne oporbene amandmane
Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu najviše studenata na anglistici - 120
Milanović nazvao Stožer paraustavnim tijelom
Jandroković: Opet jedna Milanovićeva kontroverzna izjava
Plenković: Optužbe na račun Stožera su ponavljenje, recikliranje tema
Capak ne želi reći koliko je ispričnica za samoizolaciju potpisao
Plenković: Ubrzat ćemo procedure posvajanja djece
  Tibor Žukina           27.03.2012.         2143 pogleda
Jama postojanja

Skladna zemlja polutame, roman u nastavcima

IX. poglavlje: Jama postojanja

Činilo se da će demoni uskoro pronaći bespomoćno Anfolijevo tijelo i satrti ga ne davši mu niti jednu priliku, no zahvaljujući milostivoj i razumnog providnosti, uspio je preživjeti svoju bezizlaznu kob. Dok je vrijeme nakon naizgled konačnog poraza nezaustavljivo odmicalo,sablasni žamor se doimao sve tišim i daljim, a nakon nekoliko trenutaka njegovo se tijelo oporavilo, a sva zla energija koja je njime protekle netragom je nestala. Ležeći na hladnom podu labirinta, bezvoljno je promatrao svjetlucajući beskraj kroz njegov niski strop, dok god ne začuje riječi koje ga trgnu iz gotovo bespomoćnog stanja, podsjetivši ga da još nije gotovo.                                                                                                                                            

Raskošnih je gozbi beskrajito more
Njihovi užici osjetila draže
Sve slastice fine žudnje ljudsku more,
Za blagodat vina sva se usta bore,
No ti bijedan nikad iskusiti nećeš
Te opojne čari rodu ljudskom dane
I ustati moraš protiv moći moje
Ili trpjet' breme sudbe klete svoje

Kad začuje zagonetne riječi izgovorene mističnim, uzvišenim i bistrim, ali istovremeno zlim i sablasnim glasom, Anfolijev um pogodi bolno sjećanje na beskrajni atrofolski stol bogat svim jelima što ih ljudska mašta zamisliti može te krene žaliti za prošlim vremenima.

- Mogao sam imati sve što sam želio i živjeti kao car! Živio u laži bio bi mi tako lagodan! Zašto sam baš morao uporno slijediti istinu! - potresen nepredvidivim nevoljama koje su ga pratile od njegovog najranijeg sjećanja, Anfolije počne gubiti one iskonske ideale, gotovo siguran da bi od svega odustao kada bi mogao vratiti vrijeme. No, tutanj vojski polupostojanja činio se sve bližim i sablasno je odzvanjao poput ogromnog vala koji će ga uskoro progutati i od kojeg je nemoguće pobjeći, a demonsko režanje bilo je sve prodornije te je bilo samo pitanje vremena kad će ljutiti čuvar okusa nasrnuti na njega. Zbog toga je njegovim žilama ponovno potekao zanos, a poziv na borbu ga je učinio još odlučnijim i hrabrijim te se on nevjerojatnom hitrinom osovi na noge i neustrašivo pogleda u lice silovite i zle kreature. 

Pred njime se ukaže prizor nezamislivih očiju žutih poput prigušenog sunčevog svjetla, što su bile okružene savršeno oblikovanim ljudskim licem čiji je srebrni sjaj gotovo izazivao bol u Anfolijevim očima. Ravno i skladno čelo prošarano tek ponekim simetričnim borama, pravilno zaobljeni, svjetlucavi obrazi, i široki nos prožet tek ponekom demonskom dlakom, bili su prekriveni kožom tvrdom gotovo poput željeza. Ispod dugog vrata načinjenog od nanizanih koštanih prstena obavijenih hrapavom i čvrstom sivom opnom, bio je gotovo ogoljeli snažni trup ispod kojeg se lik demona razvodnjivao u  jedva vidljivu maglu, čineći ga  zastrašujućom prikazom bez nogu. U mišićavoj ruci snažnoj poput demonske šape, držao je čvrsto stisnuto srebrno koplje te ga podigne spreman zadati Anfoliju udarac dovoljan za pad u carstvo Egzufrileja.                                                                                                                                 

- Borit ću se do kraja za svoja osjetila! Prihvaćam tvoj izazov, umišljeni zlobniče!- pobjedonosno povikne Anfolije pojurivši prema svome neprijatelju,kako bi vratio ono što mu je nekoć silom oduzeto strogom carevom presudom. No, nije shvaćao da juri ravno u smrt, bacajući se pod silovito i destruktivno koplje bez mača kojim bi se mogao obraniti od udarca pa ga je ta kobna pogreška gotovo stajala života. Čuvar osjetila okusa već je zamahnuo svojim kopljem i dok je ono bušilo rijetki i hladni zrak labirinta polupostojanja primičući se nezaštićenim Anfolijevim prsima, naivni bjegunac konačno shvati svoju nemoć i ustukne dok mu je vršak koplja već okrznuo grudi. Bijesno, panično uzviknuvši uzrujan tek blagim bolom on se okrene prema drugom kraju uskog hodnika, dajući se u grčeviti bijeg.                                   

- Joj! Nisi me uspio uništiti, drski demone! Samo si mi nanio bol i učinio me još ljućim!- pavši u trans bitke i ne shvaćajući da se obraća znatno jačem neprijatelju koji ga ponesen bijesom može pokositi u jednome trenu, Anfolije krene u potragu za mačevima ubijenih sjenki, kojima će moći junački uzvratiti svome napadaču. Ipak, svi njegovi pronicljivi planovi i puka sreća kojom je izbjegao propast bili su potpuno uzaludni, a prilika za opstanak za njega je odjednom jedva postojala. Pogledavši u smjeru gdje bi mu se nekoć ukazali beskrajni i nepredvidivi putovi labirinta omeđeni samo prozirnim zidovima, zaprepašteno zastane zapazivši samo teška i neprobojna kamena vrata, koja je očajnički pokušavao uništiti malo prije nego što je izgubio svijest i probudio se u odajama čuvara okusa.                                                                                                                                                   

- Nemaš kamo pobjeći, puki smrtniče! Mogao si imati laganu smrt, ali izabrao si teži način! Probost ću svaki djelić tvoga tijela i oduzeti ti jedno po jedno osjetilo dok god ne budeš uništen!- demonove sadističke riječi, stravične gotovo poput svečanog govora Paklene Vlasti, natjerale su Anfolija da se ukoči i nepomično strepi čekajući prvi udarac. Imao je snage samo usmjeriti svoj nejasni pogled iza zakletog neprijatelja, gdje je zapazio tek neprobojne zidove od guste magle sazdane oko njegovih sitnih odaja. Shvativši da je upao u bezizlazno grotlo događaja koji njegovu stvarnost mogu učiniti samo još gorom, odlučio je dati si još jednu priliku i izbjeći zamahe smrtonosnog srebra pod svaku cijenu. Uperivši svoje zlo koplje u Anfolijevu nogu, demon učini nekoliko koraka unatrag i munjevitom se hitrinom zaleti prema svojoj metu, ali Anfolije se očajnički baci u stranu poput poniznoga roba i prekrije glavu rukama iščekujući bol neizdržive oštrine. Ipak, ovoga mu je puta vrijeme bilo naklonjeno, a posljednje sekunde potrebne zlobnoj sjenki da smogne snage za novi zamah, bile su dovoljne da Anfolije zapazi novu priliku koja mu je dana i ustane spasivši se od oštroga vrška koji se zaustavio tik uz tanku membranu prozirnoga poda. Strašljivo okrenuvši svoje stisnute oči ka stražarevoj snažnoj ruci i sredstvu potpunog uništenja koje je u njoj ležalo, bijednik se ponovno stisne uz kamena vrata kao da ih je zbog izuzetno teških okolnosti počeo smatrati svojim zaštitnikom.

Već nebrojeni puta demon nasrne na bespomoćnu sjenku pojurivši srebrnim vrškom prema njegovoj ruci, no Anfolije se opet pomakne brže nego što ga je demonsko oružje moglo sustići. Shvativši pun gnjeva i frustracija koje su se u njemu počele rađati, da mu niti ovaj pokušaj okrutnog sakaćenja nije uspio, čuvar okusa htjede zaustaviti svoj siloviti zalet i ustuknuti pred moćnim vratima, ali ovoga puta nije odustao na vrijeme.-Neee…-zavapi demon muklim glasom koji se ubrzo ugasio, a nakon njega zamre i njegova svijest. Čak i plemenito koplje koje je posjedovao bilo je dovoljno ništavno i slabo da ga osvetoljubiva moć neprobojnih vrata pretvori u pepeo, no opstane njegov dvadesetak centimetara dugi vrh, načinjen od najčišćeg srebra vrjednijeg čak i od zlatnih oklopa najbolje Egzufrilejeve vojske.

U isprepadanom i bespomoćnom Anfoliju, čiji je neizvjesnošću i strahom izmučeni um bio već na izmaku snaga, ponovno se počela buditi treperava nada kad je okrutna sjenka posrnula zbog vlastite nespretnosti. Ubrzo shvati da je njegov smrtonosni progonitelj barem na tren učinjen potpuno nemoćnim i u njemu se rasplamsa gotovo euforična radost, dok su panika i dotad grčevita bojazan sve jače jenjavali.                                                                                       

- Vidiš da je sudbina ipak na strani dobrih duša! Tvoje moći su sada beznačajne, odvratni zlotvore! Pripremi se za propast!-dok je bahato proklinjao onog pred kojim je malo prije bio ponizan poput psa, Anfolije zaboravi da se nije sukobio s običnim smrtnikom kakvom bi prokletstvo vrata moglo trajno oduzeti svijest i na duže ga vrijeme učiniti nesposobnim za borbu. Svaki krhki i nejaki čovjek padao je pred tom osvetoljubivom silinom kao suho stablo pred bijesnom olujom, no nadnaravna sjenka koja je bila dovoljno snažna da postane jednim od samo nekoliko iznimnih čuvara osjetila, ipak je njome bila samo nakratko ošamućena. Čvrsto primivši topli vršak koplja zagrijan mističnom energijom koja je spržila ostatak tog demonskog oružja, Anfolije ga postavi iznad stražarevih prsa, spreman probosti njegovo pokvareno srce. Dok se već činilo da je njegova pobjeda zajamčena, demon se prene iz svoje omamljenosti i odlučno zamahne teškom srebrnom šakom na atrofolskog osuđenika, odbacivši ga na zemlju poput lagane treščice.                                                                                 

- Nisi trebao prerano slaviti, smrtniče!- pakosno odvrati čuvar okusa, spreman se baciti na svoju žrtvu i zadati joj posljednji udarac. Grčevita borba koja je bjesnila između njih, svojom je bukom prekrila sve prodorniji tutanj trupa polupostojanja koje su se već opasno približile, imajući i dalje Anfolijevu smrt za jedini cilj od kojeg ne kane odustati. Kratki tajac koji je nastao dok se silovita sjenka pripremala na svoj zadnji napad bio je dovoljan da Anfolije spozna puno gore zlo koje mu se primicalo. Dosad se borio protiv samo jedne kreature čija je moć usporediva sa snagom desetak izopačenih sjenki, ali sada je pristizala neprestana rijeka satkana od nekoliko tisuća tih stvorenja, izvirući iz nepojmljivog beskraja labirinta. Potaknut mišlju da je bijeg sada uistinu jedini način opstanka  i da ne postoji sretna okolnost ili čarobna slučajnost koja bi ga učinila ravnopravnim s tolikom vojskom, Anfolije nakani jednom zauvijek vratiti osjetilo okusa i nestati što je brže mogao. Unatoč bjesomučnom zamahu koji ga je oborio na prozirno dno hladnog hodnika, i dalje je tvrdoglavu držao oštri srebrni šiljak u svojoj šaci, ne želeći ga pustiti ni pod koju cijenu, čekajući da se naivni demon sam na njega baci. Ispustivši iskonski borbeni urlik, sjenka se nepokolebljivo zaleti kako bi smrskala bijednika cijelom svojom težinom, ali Anfolije se naglo trzne u stranu dok je on već padao na njega te gnjevno ispruži spasonosni vršak usmjerivši ga ka utrobi padajućeg diva. Oholi i samouvjereni čuvar već je u sebi počeo likovati zbog apsolutne pobjede nakon tako nepredvidive borbe za osjetila, ali prerano je u njemu nastalo veselje i ponos jer razorno mu srebro nanese katastrofalne rane zarivši se u njegovo tijelo prekriveno naizgled neprobojnom kožom.                                                                 

- Kako me je puki čovjek uspio nadmudriti!? Pobijedilo me bijedno ljudsko stvorenje! Egzufrilej će me osvetiti!!!- uzaludno se trudeći zaustaviti neshvatljivu tmurna paru koja je šištala iz njegovih prsa, nekoć nepobjedivi čuvar okusa polako se ugasio propavši u jamu nepostojanja. Ugledavši novu vatrenu kuglu koja se obrušavala sa svoda donoseći sa sobom još jednu žrtvu drske izdaje, Egzufrilej postane još gnjevniji nego prije, sileći svoje odane legije da učine više nego što je u njihovoj moći.                                                                              

- Nesposobni jadnici! Odmah ga uhvatite koliko god daleko od njega bili ili patite zbog nedopustiva neposluha.-drekne do srži pokvareni car i odbaci palog zaštitnika okusa u ognjenu dubinu Ignedisa, ne mogavši kontrolirati svoju srdžbu. U njegovim su očima vrtlozi ubrzali do neprepoznatljive brzine, a uvijek zagasito lice se zajapurilo od bijesa, dok mu se inače ledeni dan pretvorio u vrelu paru koja je svakim uzdisajem svojom zlobom obasipala u vremenu zaustavljene duše. Uvidjevši da sjenke polupostojanja unatoč njegovim upozorenjima nisu u stanju same savladati niti jednog prkosnog bjegunca, Egzufrilej svojim oštrim pogledom prodre u plazmu graničnoga svoda i počne mahati kolosalnim šakama iz kojih su letjele nepojmljive crne mase najgorih čini.                                                                   

-Nije nam uspio umaknuti!...Ubijte ga!...Ne dopustite mu da pobjegne!...Neće nekažnjeno prkositi volji gospodara!-iz blizine se začuju prijeteći glasovi nadolazeće horde sjenke i nije to više bila nejasna jeka iz daljine, već bistre i prodorne riječi koje dopiru iza najbližeg ugla labirinta. Anfolije se i dalje nadao da mu se dušmani nalaze iza tankoga zida kojeg neće tako lako zaobići ili pak bujica zlih duša teče u hodniku daleko iznad njega. Sva se njegova priželjkivanja ipak nepovratno rasplinu, a okrutna stvarnost dođe na vidjelo kada se iza prolaza nastalog otvaranjem neprobojnih kamenih vrata ukažu prve crne sablje zadužene za njegovo neslavno smaknuće. Prema njegovom licu poteče sjajni narančasti snop, krenuvši s mjesta gdje je moćni demon neslavno skončao te iznenada u svojim ustima Anfolije osjeti neprijatnu suhoću i žudnju koja bi mogla biti zadovoljena samo čarolijom vrijednih blagodati što su mu bile uskraćene- slasnih jela, raskošnih slasticama i finog, umirujućeg vina. No, sve želje i puke tlapnje koje su ga obuzele odmah su postale nevažne i zaboravljene, a bijeg od mećave okrutnih grabežljivaca postao je njegova jedina misao i jedini cilj kojem je težio.          

-Ovo je previše za mene! Ne mogu se više boriti!- uzdahne očajni Anfolije i uspaničeno izađe iz odaje poraženog čuvara ne gledajući dalje od vlastitih stopala.- Svemoćna sudbino! Ako postoji imalo pravde i ako mi nije suđena najveća nesreća, spasi me od ove bezizlazne nevolje!- budući da nije više vjerovao niti u jedno božanstvo nakon što ga je svemoćni Veliki Sudac tako okrutno protjerao, zazove samu providnost moleći je da usmjeri tijek događaja što dalje od potpunog beznađa.                                                                             

-Polako mu se približavamo! Opkoljen si, smrtniče! Što se dulje boriš, to će Egzufrilej imati manje milosti!- vođa tek sitnog dijela horde što se primicala Anfoliju bodrio je svoje saveznike, likujući pred ozbiljno ugroženim neprijateljem koji je sve labavije visio nad dubokim ponorom propasti.

- O ne! Što se to događa!?- zavape predvodničke sjenke dok ih je obasipala razorna snaga najgorih čini, skupljenih u gustu crnu kuglu. Smućen nepodnošljivim gnjevom koji je zahvatio čitavo njegovo biće, Veliki Sudac je izgubio promišljenost i razum te je uporno i bjesomučno bacao svoje izopačene čari prema prkosnom Anfoliju, ne uzimajući u obzir golemu razdaljinu koja je dijelila njegov tron od atrofolskog svoda. Premda je svaka razorna crna masa nezaustavljivo i munjevito stigla do mističnog labirinta polupostojanja, jureći je bjegunac dotad odmakao već nekoliko metara, a na mjestu gdje je poslana razorna snaga careve srdžbe, našle su se sjenke koje su tek neznatno iza njega zaostajale, pripremajući se za smrtonosni napad. Ne spoznajući stravični metež i pokolj iza sebe, Anfolije nastavi uznemireno trčati naizgled beskrajnim uskim prolazom, strepeći da će svakoga trena osjetiti teški udarac i slomljen oštrom boli pasti u ralje mahnitoj hordi tame. Među bezbrojnim čuvarima svijeta polupostojanja nastane strka, graja i zbunjenost prožeta očajem, ali jadna naivna stvorenja nisu shvaćala da su žrtve gospodareve nepromišljenosti pa ne izgube svoju čvrstu odanost, već nastave još bržu i žešću potjeru gonjena vlastitom ljutnjom.                  

- Borci ispred nas su pali i posustali, ali mi ne smijemo odustati! Zaustavite ga pod svaku cijenu! Sada nisu bitni naši životu.- slijepo odan caru koji je sam uništio mnoge njegove saveznike , divovski demon oštrih, crnih i polukružno zavinutih rogova podigne svoje dugo brončano koplje pojurivši ispred gomile za neuhvatljivim izdajnikom.                                       

-Dosad si imao sreće, ali ovoga puta te moja moć neće zaobići!- uzvikne Egzufrilej prodorno stisnuvši šaku u kojoj je sakupljao svoju razornu magiju, no u posljednjem trenu shvati što je učinio i zastane uzrujano zakolutavši očima.- Kako me je uspio nasamariti!? U propast sam poslao vlastite podanike. U redu! Ako ga moram dograbiti vlastitim rukama, sposoban sam i to učiniti.- dok je kiša gorućih kometa padala u njegovo carstvo, donoseći za sobom nove pale duše, svemoćni Egzufrilej odluči u snažnog rogatog demona na tren usaditi svoju svijest, kako bi upravljajući njegovim hitrim tijelom sam presudio bijedniku Anfoliju. Pred očima nepokolebljivog atrofolskog osuđenika ukaže se naglo skretanje koje bi mu moglo omogućiti skok u neku drugu stvarnosti i izbavljenje od bespoštedne gomile. Naime, s njegove lijeve strane, bila je na visokim zlatnim vratima jasno utisnuta silueta ljudskoga nosa, a iza njih se čuo odjek nerazumljivog demonskog režanja, zvučeći poput neke mistične kletve ili pak sudbonosnih riječi. No, mudri Anfolije se sada odrekao jednog od vrijednih osjetila te skrene u desni prolaz, izabravši radije vlastiti opstanak i izmicanje od puno gore kobi. Morila ga je nemila istina da nikad neće moći spoznati iskonsku svježinu šuma, rijeka i jezera, upiti skladni miris netaknutog cvijeta, niti uživati u opojnim osjetima koji prate raskošne gozbe, no tješio ga je prizor kolosalnog srebrnog luka koji je vodio ka neznanoj jami nevidljiva dna.          

- Možda je ovo prolaz koji će me odvesti iz ovog stravičnog mjesta. Još me samo nekoliko koraka dijeli od spasa!- zanosno uzvikne dok je u njemu vrilo uzbuđenje i buktjela sreća pa se osvrne iza sebe i zaprepašteno zapazi smrtonosni brončani šiljak u rukama nepopustljivog diva. Lik Egzufrileja već je bio potpuno nepomičan, a vrtlozi njegova lica nestali su poput virova isušene rijeke i ostavili iza sebe samo tupe šupljine u kojima su nekoć stroge oči plamtjele gotovo ubojitim sjajem. Okretna se sjenka već spremala snažno baciti svoje razorno koplje i zariti ga u Anfolijeva leđa, no izgledalo je da se na tren neobjašnjivo ukipila, kao da joj je netko ukrao dušu. Ipak, nije dugo trebalo da se njeno klonulo tijelo opet prene i munjevito pohita za ushićenim bjeguncem, sada vođeno još čvršćim ciljevima i napajano još ljućim gnjevom.                                                                                                    
- Govori ti Veliki Sudac iz tijela puke sjenke! Predaj se mojoj pravdi i nemoj se više uzalud upropaštavati!- prijetilo je carevo utjelovljenje dok je Anfolija svega nekoliko koraka dijelilo od pobjedonosnog luka. Siguran da će ovim vještim zamahom stati na kraj najgorem neprijatelju, precizno usmjeri svoje oružje prema njegovom zatiljku i baci ga svom svojom snagom. Iznenađen i potresen carevim riječima, Anfolije se trzne izbjegavši ubojiti brončani šiljak i zapanjeno pogleda u svojeg progonitelja zastavši tik uz rub tajanstvene jame.             

- Ti! Kako si se uspio popeti do samoga svoda!? Poštedi već jednom nedužne duše jer sve će ti se jednom obiti o glavu!- iako su se njegove riječi doimale čvrsto, hrabro i drsko, Anfolije je polako koračao unatrag bojažljivo se pognuvši i promatrajući sjenku razrogačenim očima.                                                                                                                                                 
-Da se nisi usudio onamo skočiti! Kad-tad ću te pronaći! Ne postoji stvarnost u kojoj se možeš sakriti! Naređujem ti da staneš!!!-bahati gospodar nepostojećih ponovno je u njega sijao teror i očaj, kao na davno završenom suđenju kada su sve njegove nevolje počele, a jadnik se nije usudio niti trepnuti, nesvjesno odmičući korak po korak i izravno kršeći gospodarevu zapovijed. Uvrijeđen nedopustivim neposluhom nepokorivog atrofolskog prognanika, izrekavši svoje posljednje upozorenje, Egzufrilej izgubi i ono malo milosti te skoči prema Anfoliju kako bi ga se dočepao i poslije ga bacio u najgore dubine Ignesida. Dok je lelujava silueta njegovog nestalnog, ali ipak moćnog utjelovljenja letjela zrakom prema dobroj duši ukočenoj od silne zastrašenosti, njegov gnjev konačno izbije na površinu pa se zapali kao da je zahvaćen vječnom vatrom, jureći ka cilju poput vatrene munje.                                

-Gotovo je! Bio sam preblag, ali kunem se da više neću ponoviti istu pogrešku.- usijana sjenka ispruži svoju plamteću ruku, kaneći silovito dograbiti Anfolija, no u posljednjem trenu bespomoćno stvorenje se nespretno oklizne i padne s ruba jame u beskonačno duboku crvotočinu.                                                                                                         

– Ne može biti! Uspio mi je umaknuti!! Ako krenem za njim u svijet postojanja, posljedice bi mogle biti katastrofalne! Ne znam što bi se dogodilo sa mnom i s mojim carstvom! Osvetit ću se! Čim otkrijem koje neugledno ljudsko biće predstavlja njegovu reinkarnaciju, izokrenut ću čitavu zemaljsku stvarnost da ga opet zarobim!-vapeći na rubu suza zbog svojeg neuspjelog plana, polubožansko stvorenje očajno se baci natrag u atrofolsku dubinu i vrati izmučenu svijest u svoje svemoćno tijelo. U Anfolijevoj svijesti zabljesne mistična svjetlost i nakon tog prijelomnog trenutka sve tlapnje, problemi i muke bili su potpuno iskorijenjeni iz njegova sjećanja. Svjetlucajuća plazma atrofolskog svoda postojala je sve teže vidljiva, a polumrak tamnoplavog vira ubrzo se pretvorio u gustu koprenu, crnu i hladnu poput groba. Ubrzano se prevrtao nošen mahnitim strujama drevnoga portala, a onda iznenada propadne u kobnu grotlo gdje je svatko od nas od samoga početka zarobljen.

Taj zastrašujući ponor koji ga je sačuvao od vječnih paklenih muka bila je jama postojanja. Pavši u nju, postao je tek jedno beznačajno ljudsko biće utopljeno u moru zemaljske stvarnosti, rođeno bez osjeta njuha za koje se nije uspio izboriti. Poput jadnog Andrije mučenog mnogim tlapnjama, sanjarenjima i neostvarivim željama, i on će postati žrtva kletve zavisti što neprestano kola gotovo svačijim žilama, a dugi i monotoni život donijet će mu mnoge nevolje. Ipak, njegovo postojanje neće biti posve uzaludno jer se na novom životnom putu možda susretne sa stvorenjem kojeg je nekoć davno smatrao neprocjenjivim saveznikom ,suborcem i bezuvjetnim prijateljem i kojem duguje ogromnu zahvalnost.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Skladna zemlja polutame



Virovitica.net koristi kolačiće kako bi Vama omogućili najbolje korisničko iskustvo, za analizu prometa i korištenje društvenih mreža. Za više informacija o korištenju kolačića na portalu Virovitica.net kliknite ovdje.