Jadranka Palm za 24 sata: Ne vjerujem u službeno izvješće. Živjela sam s njim i ne vjerujem u priče da je bio kockar

Teško mi je, jako mi je teško... Ja sam majka koja je izgubila svog sina, u suzama je novinarima 24 sata pričala Jadranka Palm na vratima svoje kuće u Virovitici.

U crnini, izmučena, jedva je govorila. Glas bi joj zadrhtao na svaki spomen sina Siniše, zaustavila bi se, prekrila rukom lice i zaplakala. - Svakog jutra i svake večeri idem sinu na grob. Baš kao što je on mene pozdravljao svako jutro kad bi išao na posao i pozdravljao kad bi navečer došao doma. Razgovaram s njim na groblju i neutješno plačem - kaže nam Jadranka.

- Tog dana oko 11 sati došao je kući. Radnici su bojili fasadu, a on je došao i stavio mi ruku na rame. Potapšao me i rekao: ‘Bit će to dobra boja’ - prisjeća se Sinišina majka.

Ne vjerujem u optužbe o kocki. Živjela sam s njim i ne vjerujem u te priče, ne vjerujem da su istinite. Ne želim sad ništa komentirati, ali znate li onu staru poslovicu ‘Zaklela se zemlja raju da se sve tajne odaju’? Eto. Rekla sam vam sve što majka u ovom trenutku može reći. Sve ostalo ću reći kad dođe vrijeme za to, nagoviješta potresena Jadranka Palm.

Ne vjeruje u službeno izvješće. Kaže nam kako je bila na policiji, ali tamo joj ništa nisu rekli. Dodaje i da se ne boji za sebe. - Više se ne bojim nikoga, osim Boga. Ja sam majka koja je izgubila dijete, nemam se više čega bojati - objašnjava. Nije joj lako slušati i čitati optužbe na sinov račun.

 - Teško je. Pokušavam biti jaka dok sam s kćeri i s njezinom obitelji. Ona je trudna i moram biti jaka za nju. Sve dok ne dođem kući... - kaže Jadranka, kojoj je prije devet godina preminuo muž. Izdalo ga je srce.

A kad dođe kući, onda je opet neutješna. Suze koje je skrivala od kćeri tad više ne može zaustaviti. U boli nije sama, često joj netko dođe. Pokucaju na vrata i pitaju kako je. Nerijetko su to Sinišini dobri prijatelji.

- Ima ih, dolaze, pomažu, pitaju kako sam. To je lijepo od njih. Oni koji su mu bili pravi prijatelji dolaze, oni koji mu nisu bili prijatelji ne dolaze - priča majka za 24 sata kojoj je sinova slika stalno pred očima.

- Uvijek je bio nasmijan i veseo - ponavlja nam majka u nevjerici.