U kabinetu predsjednika neke od azijskih zemalja savjetnik brifira svog šefa:
'Gospodine predsjedniče, za nekoliko dana imate susret s visokim izaslanstvom iz Hrvatske. Upozorio bih vas da će oni u nekom trenutku ponuditi našoj zemlji ulaganje u njihovu najveću luku u gradu Rijeci. Molim vas da pokažete veliko zanimanje. Ne brinite se, nije to zaozbiljno. Ti iz Hrvatske već vam 20 godina, pri svakom vanjskopolitičkom susretu, nude tu svoju riječku luku. Iz nekog razloga jako ih veseli uvjeravati kako je ta riječka luka najbolje mjesto kamo trebamo dovoziti svoje izvozne proizvode koje prodajemo u Europi. Ako ih naše iskazivanje interesa čini sretnima, predsjedniče, predlažem da ih ne razočarate!'
Kineski komunisti u Rijeci?
Kladio bih se da tako nekako otprilike izgleda priprema sastanka stranih državnika kad se trebaju naći s Jadrankom Kosor, Ivom Josipovićem ili Lukom Bebićem. Novinski arhiv pun je članaka u kojima se neizostavno spominje mogućnost ulaganja u Luku Rijeka i nudi Hrvatska kao ulazna luka za tuđe proizvode. Prije nekoliko dana kod predsjednika Ive Josipovića bilo je izaslanstvo Centralnog komiteta Komunističke partije Narodne Republike Kine. O čemu su, među ostalim, razgovarali? Naravno, o 'mogućnosti kineskih ulaganja u velike infrastrukturne projekte poput luka Rijeka i Ploče'! Opčinjenost političara lukama potvrđuje i Nadan Vidošević u najnovijem razgovoru s novinarom Novog lista. Prema njemu, 'Hrvatska je jedna od središnjih komunikacijskih točaka u svijetu' jer 'leži u najdubljem morskom ulazu u europski kontinent s njegove južne strane'. Zato, prema Vidoševiću, treba stvoriti prometnu infrastrukturu koja će u Rusiji, Kini, Japanu, Južnoj Koreji, arapskom svijetu, Brazilu te SAD-u 'biti prepoznata kao komunikacijska točka za prostor Srednje i Jugoistočne Europe'.
Naravno da bi bilo glupo ne iskoristiti prirodni položaj koji su nam u vrijeme seobe Slavena priuštili naši preci. Ali ono zbog čega sam alergičan pri stotom spominjanju mogućnosti da tuđa roba bude iskrcavana u 'našoj Rijeci' i vožena 'našom prugom' jest činjenica da je to krunski primjer ovdašnje ekonomske neambicioznosti i rentijerskog mentaliteta. Bilo bi korektno da svi ti vjernici u mogućnosti riječke luke dadu izračun kolika bi bila zarada za nacionalnu ekonomiju od prijevozništva. Ako stranci ulože u naš transport nekoliko milijardi, naivno bi bilo vjerovati da neće nastojati prvo sebi nadoknaditi ulaganje. Od takvih partnerstava zemlji domaćinu ostaju tek mrvice. E sad, zašto to iznajmljivanje riječke luke i prometnog položaja u hrvatskoj javnosti ne izaziva otpor? Zato što je na djelu linija manjeg otpora. Jednostavnije je angažirati građevinare da srede obalu i željeznicu iz vremena Austro-Ugarske nego pokušati svladati znanja potrebna za uključivanje u svjetsko tržište proizvoda temeljenih na nanotehnologiji ili sličnim čudima znanstvenog napretka.
Izvozna luka, što je to?
U ovom broju Lidera imamo veliku temu o tome kako je jedina preostala mogućnost za zaustavljanje recesije, zbog gomile katastrofalnih pogrešaka vlasti, poticanje investicija u infrastrukturu. To je loše, ali bez njih bit će još lošije. U tom smislu možda bi i investiranje u riječku luku, nizinsku željeznicu i slična čuda odgodilo ekonomski slom zemlje za koju godinu. Ali graditi dugoročnu budućnost zemlje na prirodnom položaju najbolji je put u katastrofu. Dividenda položaja može biti 'šlag na torti' neke uspješne nacionalne ekonomije. Ali ne može biti njezin temelj.
