B ilo bi potrebno izići iz EU-a kada bismo željeli reducirati prava manjina. Nije bilo velike rasprave o toj izjavi ministrice Pusić, kojom je 16. prosinca u Bruxellesu sažela svu bizarnost aktualnoga trenutka. Bizarnost - jer kako drukčije nazvati stanje u kojemu ministrica vanjskih poslova biva prisiljenom spominjati izlazak iz EU, nakon tolikih godina kolektivnoga zaklinjanja u europeizaciju kao ultimativni cilj? Nepunih šest mjeseci nakon ulaska u uniju, najviši dužnosnici države neizravno, dakle, priznaju da europeizacija naprosto - nije uspjela. I to u najvažnijem dijelu - zaštiti nacionalnih manjina.
No, nastranu jadikovke. Je li izlazak realan, je li moguć? Čini nam se - posve. Za nj je, naime, prikupljeno dojmljivih 680 tisuća protućiriličnih potpisa. Nema te snage u državi, nema tih međunarodnih konvencija, u čije će se ime olako odbaciti 680 tisuća zahtjeva, ma koliko sramotni, neprihvatljivi i diskriminatorni bili. Zanimljivo bi stoga bilo razumjeti što Vesna Pusić zapravo želi reći: da Hrvatska može raspisati referendum protiv ćirilice samo ako prethodno izađe iz EU? Ili je naciju željela upozoriti da bi EU vjerojatno sama izbacila Hrvatsku, u slučaju da ipak raspiše referendum?
K ljučno je pitanje - koliko je naciji stalo? Što je većini važnije - biti članica EU ili manjinama zabraniti upotrebu jezika i pisma? Alternativa je dakako apsurdna, ali ne bismo se čudili da je i realna i utemeljena. Ako vlast misli da nije, morala bi odgovoriti - kako kani izbjeći referendum? Planirala je ustavnim promjenama, ali to je propalo, što i nije naročito iznenađenje, kada je SDP već dopustio da promjena ustava ovisi o dobroj volji odbjegloga ratnog zločinca. Kako, dakle? Tko može jamčiti da referendum neće biti održan? Međunarodne konvencije? Ali tko će ih provesti? Vladajuća koalicija u Saboru? Ima li snage? Ustavni sud? Zašto mu vjerovati? Što jamči da Ustavni sud, kakav već jest, neće prosuditi kako povisivanje praga za uporabu manjinskog jezika i pisma nije suštinska, nego tek kvantitativna promjena?
A ako se referendum i ne održi - što ako se velikohrvati dosjete, pa repriziraju »slučaj Josipović«? Nije li, naime, predsjednik Republike rekao da »treba mijenjati Ustavni zakon ako ga se ne želi provoditi«? Što ako gospoda onda kažu: OK, idemo onda redoslijedom Vesne Pusić, prvo na referendum o izlasku iz EU, pa ćemo potom zabranjivati ćirilicu? Dakako da je to interpretacija đavolskoga advokata, ali tko, u ovakvim apsurdnim vremenima, može jamčiti da tako neće i biti?
K ako bilo, hrvatska je europeizacija od pijeska. Žalibože, ali zamislivo je da u sljedećoj godini nacionalistički isključivci sruše demokraciju samu. Bio bi to spektakularan čin samolikvidacije suvremene hrvatske nacije u njezinu začetku. Bilo bi to epohalno ispunjenje onoga davnog, već zaboravljenog urlika, za koji smo bili uvjereni kako će ostati tek spomenom na zloslutnu farsu iz zamračenoga provincijalnog teatra: »Ustani, hrvatski lave Franjo, i rikni!«
