Izumrla jadranska vrsta morskog psa pronađena u Crnom moru
Glavni odbor potvrdio Milanovića za SDP-ova kandidata za predsjednika Republike
Božinović: Država i kompanije moraju činiti sve u zaštiti od kibernetičkih napada
Plenković: Idući tjedan Vlada i predsjednik o imenovanju Markića ravnateljem SOA-e
Voštana replika kipa A. Lincolna rastalila se zbog ogromnih vrućina u Washingtonu
Michael Jackson je umro s 500 milijuna dolara duga
Umjetna inteligencija uči jezik tumora radi bolje dijagnoze

  Virovitičanka u Zagrebu

Izgledati ili biti?

  Sandra Pocrnić           24.02.2006.         3507 pogleda
Izgledati ili biti?

Dizajnirajmo si odjeću, frizuru, pa i «spiku»... Tako upakirani, bolje ćemo se nekome «prodati». A to uvijek znači postići višu cijenu nego što stvarno vrijedimo

Dress code za self marketing – to je danas modni imperativ na zagrebačkim ulicama i u poslovnim prostorima. Svi žele «izgledati kao» - kao sposobni, pouzdani, prilagođeni, čak štoviše, poslušni... I pritom uopće nije bitno jesu li to doista. Važnije je izgledati, nego biti. I ne bi bilo ništa loše u tome kad bi bilo dovoljno nastojati dobro izgledati i dobro se odijevati, biti ugodni sugovornici i suradnici ljudima oko sebe. Ne bi bilo doista ništa loše u tome, da želja za «izgledanjem» nije pretegnula i potpuno zamaglila stvarni sadržaj. A to smo mi sami.

Obećala sam curama na forumu, Juliški i SunnyC, da ću pisati o tome kako se nosimo, a i samoj sebi da ću se baviti ženstvenim stvarima dok mi se druge stvari u životu ne poslože. Ali to ne znači da ne smijem priznati koliko mi ženske spike o odjeći zapravo idu na živce. Ne, ne, neću sad sama sebi i vama ići na živce sljedećih nekoliko tisuća znakova. Ja ću to po svom - barem zbog sebe, ako ne zbog vas. Ali prije svega moram reći zašto ne volim ženske spike o odjeći.

U firmi u kojoj sam radila moje su nadređene imale običaj da bez pardona izlaganja na kolegijima prekinu međusobnim obraćanjem «joj, kak ti je ovo zgodno, di si to nabavila?». Takvom «spikom» isključile bi iz razgovora nas koje se to uopće ne tiče i koje bi možda radije razgovarale o poslu, a uz to bi šminkerice demonstrirale koliko su prisne sa šeficom. Svakome tko izvana gleda takve razgovore jasno je koliko je to neprofesionalno, ali i svakome tko svjedoči takvom načinu komuniciranja sa šefovima jasno je koliko je protiv toga bespomoćan. Nije to mobbing – nitko ti ne prijeti, ne ugrožava te, sjediš na sastanku, pijuckaš kavu... Zapravo čini se da je sve ok. Pa i očekivalo bi se da će svatko, zašto ne, pročavrljati i koju naslužbenu sa suradnicama. Da, naravno, ali ako se zaboravi zbog čega smo se zapravo okupili i što bismo trebali dogovoriti, odnosno ako spike o odjeći i međusobna povjeravanja ne postanu važnija od drugih razgovora. To nije dobro za posao, kao što se i pokazalo na ovom primjeru, a o tome kasnije. Ali koji je onda smisao tih prevažnih spika kojima se svako malo prekidaju kolegiji? Takve intimnosti trebale bi pokazati koliko su oni koji ih razmjenjuju iznad ostalih i zamagliti smisao posla, o kojem izgleda da ni nemaju puno za reći.

Eto, takvom mi se čini i današnja moda. Smisao joj je da zamagli, prikrije stvarni sadržaj. Dizajnirajmo si odjeću, frizuru, pa i «spiku», sakrijmo svoje «ja» nekim krpicama s potpisom. Tako upakirani, bolje ćemo se nekome «prodati». A pod tim «prodati» uvijek se podrazumijeva postići višu cijenu nego što stvarno vrijedimo. Jer što će ti sva ta ambalaža ako prodaješ sebe po cijeni koju kaniš pošteno odraditi?! Tada bi ti bio dovoljan samo tvoj rad, a odjeća i sav styling stvar je koja se zapravo ne bi trebala nikoga ticati. Ali ne, u mnogim je tvrtkama kod nas obratno – važan je nastup, selfmarketing, a kako će se posao zapravo obaviti postaje, uz dobar nastup, sasvim drugorazredno.

Mediji do bola podržavaju takvu «uljepšanu» sliku stvarnosti, jer vlada fama da neuljepšana stvarnost zapravo nikoga ne zanima. Uzor su nam Shpitze i Glamouri , kič i lažni sjaj, brinemo zbog nečijih tuđih preljuba, nevjera i životnih pehova, valjda kako bismo zaboravili svoje brige. A ukus mladih naraštaja oblikuju tete u čizmama preko koljena i kožnim minicama, koje se u slobodno vrijeme u punom sjaju i prirodnoj veličini prostiru po muškim mjesečnicima za mlađe dečke. Da, to je dobar selfmarketing. Zapravo smo jalne sve mi koje ne možemo tako, zar ne!?

Zato u zagrebačkim izlozima od prije Kvatrića do poslije Trga, baš po uzoru na tv-spektakle u prime-time terminima, prevladavaju svečane toalete i krinoline. Sve šljašti od svile i šljokica, duge haljine u svim duginim bojama, s čipkama, dekolteima, ukrasima... Kreatori ne žale truda niti brokata! Netko ih sigurno kupuje, kad ih je toliko, po cijenama od nekoliko tisuća kuna naviše. Kao da su ih sve naručile zajedno Maja Blagdan i Vesna Pisarović za nastup u Studiju 10! Ne vidim drugog objašnjenja za toliki trud oko krinolina, osim onoga da se kič s televizije prelio po ulicama. Ili pak da novca imaju samo oni koji nemaju ukusa. Ne znam koje mi se od ta dva objašnjenja čini strašnijim.

Mi koje ne obilazimo balove, već trebamo svaki dan staviti nešto na sebe, primijetit ćemo da se nosi zaista sve. Moda je mladenačka, vedra i cvjetna. Vratile su se široke suknje s volanima, duge do peta ili preko koljena - koje ne kanim nikada više staviti na sebe jer sam ih se nanosila kad su posljednjih put bile moderne, prije dvadeset godina. Može biti i vrlo elegantno rješenje prošetati preko Dolca, gdje su se nekadašnje tezge pretvorile u kioske. Roba je šivana ili uvozna, ali često se samo po drastično nižoj cijeni razlikuje od one u lokalima Donjeg grada. U Staroj Vlaškoj, nekadašnjoj obrtničkoj ulici, dostojanstvo krojačkih obrtnika brane još Muhić sa ženskim salonom Nataša, Hundić i muški krojači svečanih odijela te Loredana Bahorić sa svojim Charlijem. Gore u Radićevoj, iznad Trga, i dalje stoluje Keti Balogh, koja je jedno vrijeme odijevala Hloverku za Forum. S nestrpljenjem sam čekala da počne Hloverkina emisija, da vidim u kakvoj će se Baloghičinoj toaleti pojaviti madame . Izlozi tih dućana pravi su melem za oči umorne od šljokica. Treba u njih zaviriti i kad se ne kupuje nešto određeno, barem zbog vlastite informacije i održavanja poljuljanih estetskih kriterija.

Ali nije red generalizirati. Osim Hloverke, ima na tv-u i drugih likova koji drže do sebe. Najpristojnije su mi jutarnje pojave Davora Meštrovića i mladenačke Blaže. A ne smijem zaboraviti ni našu Tanju Tušek. Prije nekoliko mjeseci dobila sam zadatak da porazgovaram dvije-tri riječi s njom o odjeći koju je odjenula za jednu večernju priliku. Tanja se pojavila u satenskom crnom kostimu s hlačama i u čizmicama od zmijske kože. Ispričala mi je da su čizmice koje je nosila tom prilikom podstavljene satenom pink boje, da se u njih zaljubila čim ih je vidjela u jednom izlogu prilikom shoppinga u Grazu, da voli crnu boju za večernje izlaske kada je umorna i kada izlazi na mjesta na kojima ne zna kakav je dress code... Predstavila se vrlo simpatično, elokventno i znalački razgovarala o odijevanju, tako da sam ozbiljno planirala svog urednika nagovoriti da zbog nje otvori modnu rubriku na Virovitica.netu!

O modi nas konačno mogu savjetovati i školovani zagrebački dizajneri odjeće, koji su godinama izmišljali nenosive modele i predstavljali svoje modne eksperimente kao dokaze vlastite genijalnosti. Kao da su se u ovim godinama krize ideja prizemljili i osvijestili, okupili su se oko godišnje priredbe Cro-a-porter i izlaze s prilično zrelim i nosivim modnim zamislima, ni blizu nekadašnjih bijesnih ideja o tunikama bez kroja od ručno tkanih materijala.

Nino Blažeković, Koprivničanin modno školovan u Beču, pričao mi je svojedobno kako je svojoj mami iz Beča objašnjavao da je otišao postati modni dizajner, a postao je šnajder , jer je u početku učio – šivati. Ali nije mu šivanje nimalo naštetilo, bio je to temelj na kojem je trebalo graditi razmišljanje o modi. Naši kreatori desetljećima su sanjali kreatorske ideje, a da nisu znali uvući konac u iglu. Evo, tek sad, sinulo im je da nema druge nego prionuti poslu.

A ja sam odgojena na onom, nekadašnjem ženskom Svijetu, kasnije, priključena na strane ženske magazine, među kojima sam, za sebe osobno, izabrala njemački Cosmopolitan i američki Vogue. I u jednom, i u drugom i u trećem, odijevanje se predstavljalo kao izraz nas samih, način na koji se predstavljamo, a ne skrivamo, niti prilagođavamo nečijem, tuđem ukusu. Čavrljanje o modi zanima me zato danas samo ako su upute o adresama i sniženjima doista precizne i vrlo isplative. Takve mi zna servirati moja susjeda-prijateljica Ana, koja svaka dva-tri mjeseca zapali do Graza da obnovi garderobu sebi, djeci i suprugu, a o sniženjima zna sve. Kako je savjet provjereno dobar, prenosim ga i ovdje - sniženja u Benettonu uvijek se isplate, jer ima kvalitetnih komada odjeće koji se mogu nositi nekoliko sezona, ali treba naići prvih dana dok se još mogu birati brojevi.

Pouke radi, spomenut ću i što je bilo na kraju s onim čavrljanjima «joj, kak ti je ovo zgodno» na poslu. Od čavrljanja do čavrljanja, novina je ugašena, a ekipa šefica koje su na kolegijima raspravljale o modi raspuštena. Nisu čak ni potrajala njihova prijateljstva koja su se temeljila na afektiranoj razmjeni adresa za shopping.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Virovitičanka u Zagrebu