Izbore će odlučiti liberali i ljevica: uspiju li ti birači suspregnuti razočaranje Josipovićem, kandidatkinja HDZ-a neće pobijediti. A ona i jest jedina stvarna zagonetka predstojeće nedjelje. Jer može se rezonirati ovako: Grabar-Kitarović pristojna je, civilizirana, liberalna i obrazovana. Prijeku riječ nikad nije izgovorila; štoviše, jasno je i odlučno – kako Josipović nikad nije – osudila uvrede varaždinskog hadezeovca Igora Borovca. Pa zašto joj ne dati priliku? Zašto ne pretpostaviti da bi, pobijedi li pa postane stranački neovisna, bolje od Josipovića rastvorila ovaj strašni medijski koktel laži i mržnje? Zašto ne dopustiti mogućnost da bi mogla postati novom Jadrankom Kosor, možda čak nekakvim desnim Mesićem? Pa nije li Mesić, od najbližeg Tuđmanova suradnika, postao glavni detuđmanizator? Nije li Kosor učinila nezamislivo: omogućila kazneni progon Sanadera i pola vlastite vlade, prekinula slovensku blokadu i uvela zemlju u EU? Možda i Kolinda može nešto slično: Josipovića znamo, nju ne znamo...
Nezamislivo nije, ali je rizično. U nedjelju, naime, najveći je teret na liberalnim i lijevim biračima: obveza da ostanu racionalni, opravdanom razočaranju usprkos. Od desnice se to ne može očekivati: za Kolindu glasaju jer žele Karamarka. Pragmatizam ne može se tražiti ni od gladnih, ni od siromašnih, ni od nezaposlenih, ni od blokiranih: ti ljudi imaju pravo biti ogorčeni, glasati za najgore, ne glasati uopće, prosvjedovati, čak rušiti. Činjenica da im očajnički izbor može samo odmoći nimalo ne manjuje njihovo pravo na ogorčenje.
Liberali i ljevica, međutim, takvo pravo nemaju. Birači koji još rade, koji još imaju privilegij vjere u liberalne vrijednosti srednje klase, u vrijednosti slobode, antiautoritarizma, antikolektivizma, snošljivosti i višekulturalnosti – takvi su sada najodgovorniji. Vrijedi to i za takozvanu »radikalnu ljevicu«, za obrazovane i mlade kojima je ogorčenje više intelektualni stav, nego obzor životnog beznađa. Ti birači trebaju znati – ovo su izbori o mržnji.
Krajem veljače 2014., Karamarko je u Omišu održao programatski govor mržnje. Smijao se kada je Josipovićev otac iz publike nazvan »đubretom«, a čelnici stranke – Milijan Brkić, Ante Sanader, Zlatko Ževrnja, Ante Babić, Petar Škorić... – »aplauzom oduševljenja« dočekali su uzvik »U Kevinu jamu s njima!«
Mržnja je otad institucionalizirana. Nadbiskup Bozanić i biskup Košić veličaju ratnog zločinca, a potonji premijeru i predsjedniku poručuje »neka mu ne dolaze na božićnu misu«. U Glini je zabranjena komemoracija žrtvama ustaša. Hadezeovci birače proglašavaju »jugosmradovima«. Svećenik pred ratnim veteranima poručuje da rat nije gotov. Popis je dug, za pristojne beskrajan. A što čini Grabar-Kitarović? Smješka se, hvali Karamarka, zaziva devedesete i najavljuje »novi smjer«. To je vizija? To je jamstvo pristojnosti? Ne glasa li, dakle, lijevi birač u nedjelju, djetinjasto pretvarajući uvrijeđenost u politiku, dat će glas više enigmi Kolindina osmijeha. I očnjacima što iz njega vire.