Sabor: U srijedu izjašnjavanje o amandmanima na paket poreznih zakona
Bernardić: Vladina porezna reforma je prodavanje magle i SDP je neće podržati
Vasilić: Pred jedinicama lokalne samouprave vrlo stresno razdoblje
Gordana Buljan Flander dobitnica Nagrade za životno djelo za promicanje dječjih prava
Dugine obitelji traže da se omogući udomiteljstvo istospolnim parovima
Vlada suglasna s HDZ-ovim prijedlogom sniženog PDV-a na elektronske publikacije i mahunarke
Za uzgoj goveda, koza, ovaca i peradi 24 milijuna kuna

Iz razlaza u klanje


  Aktualnosti           Boris Pavelić/Novi list           25.02.2016.         842 pogleda
Iz razlaza u klanje

Grexit, Brexit, Čexit, Hoxit... Tek je koji dan prošao otkako je objavljen datum britanskoga referenduma o EU, a već se pripovijeda kako bi i drugi mogli istim putem. Te bismo rasprave mogli smatrati tek čarkanjem, uobičajenim u brbljavim i šarolikim familijama kakva Europa već jest, da se ne odvijaju u sad već potpuno iracionalnoj psihozi izbjegličke krize, koja iz tjedna u tjedan potvrđuje blokadu Bruxellesa i razmjernu paniku EU članica čije jednostrane, jedva koordinirane reakcije uzrokuju ono što u Europi jedino i mogu: nepovjerenje, međusobne optužbe i neučinkovitost. 

David Cameron je 20. veljače objavio da će Britanci 23. lipnja odlučiti žele li ostati ili napustiti Uniju. Tri dana kasnije, češki premijer Bohuslav Sobotka upozorio je da bi Česi mogli za Britancima. Anketa provedena u listopadu prošle godine pokazala je da su dvije trećine Čeha nezadovoljne Europom, a da bi čak 62 posto glasalo za napuštanje Unije. Analitičari smatraju da je takav rezultat posljedica nezadovoljstva briselskim pokušajem nametanja kvota za primanje izbjeglica. No kvote, ma koliko niske bile, nikad nisu provedene, a nezadovoljstvo Europom očiti ne kopni, premda bi raspad Europe na povijesnu pozornicu vratio stari politički strah cijele istočne Europe, koji Sobotka definira ovako: »Čexit bi mogao značiti gospodarski i sigurnosni obrat i povratak na rusku sferu utjecaja. Značilo bi to apsolutnu negaciju razvoja nakon 1989.«. Čini se da politička iracionalnost zahvaća kontinent: češki ministar za Europu Tomas Prouza ocijenio je kako će, usprkos nacionalnim interesima, »mnogi teško raditi« za izlazak Češke iz EU-a. A iracionalnost, to dobro znamo, za Europu je uvijek bila najopasnija.

Istog dana kada je objavljeno Sobotkino upozorenje, slične vijesti stižu iz Nizozemske, važne pokretačice europskog ujedinjenja. Anketa je pokazala da 53 posto Nizozemaca želi referendum o izlasku iz Unije. Omjer onih koji bi glasali za i protiv EU-a gotovo je izjednačen: 44 posto za, postotak manje protiv, uz čak 13 posto neodlučnih. Odjek svega toga na Balkanu, dakako, nije trebalo dugo čekati. »Za balkanske zemlje, EU više nije veliki san kakav je bio«, nekoliko je puta ponovio srpski premijer Aleksandar Vučić prije dva dana u Londonu. Nije prešutio ni vječno naličje, njemu tako dobro poznato, svakoga balkanskog protueuropskog resantimana: da nacionalizam jača u cijeloj regiji. 

Europski politički san još se donedavno činio materijaliziranim u javu, a sada kao da nam se raspada pred očima. Ono što je još jučer izgledalo kao povijesni trijumf slobode i altruističkog prosperiteta, topi se kao papir u moru nacionalnih i državnih razloga, od grčkoga ekonomskog i izbjegličkog kaosa, preko češke ksenofobije i nizozemske sumnje, do tradicionalnoga britanskog inzularnog nepovjerenja. Hrvatska, nemojmo se zavaravati, ne kaska ni za korak, ma koliko se naizgled klela u Europu: spremni smo se kladiti da bi prvi ozbiljniji potres – britanski izlazak primjerice – svu onu vojsku nacionalnih slijepaca, od ilčićevskih eurofoba preko hadezeovskih prevrtljivih vlastoljubaca do milanovićevskih euroskeptika, u velikome stilu vratio u arenu, baš kako se, mimo svakog razuma, upravo vraća (filo)ustaštvo. 

Ali nije raspad Europe ono što najviše brine. Veću zebnju izaziva izvjesnost da Europa ne zna što nakon raspada, niti o tome uopće misli. Zar je moguće da su povijesne pouke već zaboravljene? Sudimo li po aktualnim zbivanjima – da, zaboravljene su, a nikoga kao da nije briga. Ali raspadne li se, Europa će od lošega odabrati gore, od rasprave svađu, od usuglašavanja  nadvikivanje, od kompromisa ultimativnost, od uzajamne zaštite pojedinačno naoružavanje. Mučno je, ali neizbježno, postati svjesnim da su opet aktualna upozorenja na kakvo nas je ovih dana podsjetio politolog Dejan Jović: da alternativa ujedinjenoj Europi mogu biti samo »rasplamsali nacionalizmi, sigurnosna kriza velikih razmjera i možda novi svjetski rat«.

Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: