Povodom nominacije za pjesničku nagradu „Na vrhjezika“, razgovarali smo sa svestranom umjetnicom Ivanom Lulić. Rođena Bukovčanka s adresom u Zagrebu podijelila je s nama svoje misli o glazbi, književnosti i pristupu umjetnosti.
Na početku bijaše melodija. Kako je započela priča s Augustama, bendom koji je bio nominiran za glazbenu nagradu Porin?
- Prije desetak godina u vokalnom studiju gdje sam išla na satove pjevanja, upoznala sam Gordanu Marković s kojom sam se jako brzo sprijateljila. Naša druženja uvijek su bila prožeta glazbom i tako se jedan dan rodila ideja da pokušamo napisati autorsku pjesmu. Oduvijek sam pisala neke stihove, a Gordana se odvažila napisati glazbu i nastala je naša prva pjesma „Ona“. Bile smo vrlo entuzijastične oko svega i puno smo vremena ulagale u svoj rad. Jednostavno se moralo nešto dobro roditi iz svega toga. Naš prvi album „Sve što je nekada bilo važno“ objavio je Dallas Records 2015. i već smo sljedeće godine bile nominirane za Porin u kategoriji Najbolji novi izvođač. Tada ga je zasluženo osvojila Nina Kraljić.
Popularni glazbenici najčešće su i plodonosni književnici. Koliko pisanje može biti blagoslov, a koliko teret u stvaranju glazbe?
- Ne bih se složila s time. To je češće iznimka nego pravilo. Jedino je Bob Dylan dobio Nobelovu nagradu za književnost, a i oko te su se odluke povele mnoge polemike. Moj je fokus uvijek bio više na pisanju stihova. U bendu sam rijetko sudjelovala u stvaranju glazbe.
Planirate li povratak glazbenom stvaralaštvu?
- Volim se glazbeno izražavati kad osjetim potrebu. Tada sjednem za svoj klavir i samo sviram. Nedavno sam skladala jednu glazbenu minijaturu za dokumentarni film u nastajanju i to mi je donijelo veliko zadovoljstvo. Volim se stavljati u nepoznate situacije i vidjeti kako se snalazim.
Na Instagramu vodite profil @ivanaiknjige. Što ondje možemo pronaći?
- Kada sam prije nekoliko godina pokrenula vlastiti posao, konačno sam uspjela pronaći dovoljno vremena za čitanje. Tada sam otvorila ovaj Instagram profil koji mi je služio kao dnevnik čitanja gdje sam objavljivala citate iz knjiga koje su me najviše dojmile. Sada sam okupila jednu malu zajednicu entuzijasta s kojima dijelim ljubav prema književnosti. Tamo nalazim sjajne preporuke za čitanje i moja lista nepročitanih knjiga eksponencijalno raste.
Pišete i kratku prozu i poeziju. U čemu se više pronalazite?
- Da sam ovo pitanje dobila prije godinu dana, sigurno bih rekla da mi najviše odgovara pisati kratke priče. Sada ne prođe tjedan da ne napišem barem tri pjesme. Jako sam zavoljela poeziju.
Nominirani ste za nagradu Na vrh jezika. Što Vam znači ova nominacija?
- Najveći dio svog života bila sam posvećena glazbi. Ponekad mi se čini da sam se možda toliko „ukopala“ u glazbu da nisam posvetila dovoljno vremena razvijanju svog pjesničkog glasa. Kada sam 2020. sa svojim prvim pjesmama napisanim izvan benda ušla u konkurenciju za ovu pjesničku nagradu, to mi je samo bio poticaj da nastavim pisati. Ipak su u žiriju Kruno Lokotar i Marko Pogačar koji definitivno imaju doticaj s književnom scenom i znaju kako stvari stoje. Kada sam saznala da sam i ove godine ušla u konkurenciju za mlade pjesnike, postalo mi je drago što imam još cijeli život ispred sebe da se nastavim brusiti.
Kad je riječ o stvaralaštvu hrvatskih književnika i književnica današnjice, čijim tekstovima najradije darujete svoje vrijeme?
- U prvoj polovici godine puno sam čitala poeziju Danijela Dragojevića, a sada sam zaokupljena pjesničkim knjigama Petra Gudelja. Volim čitati noviju književnost, ali šteta je usmjeriti se samo na hrvatske autore. U regiji ima toliko sjajnih autora. Jako mi se sviđa što pišu Ena Katarina Haler, Olja Savičević Ivančević, Julijana Adamović, Maja Klarić, Radmila Petrović, Lana Bastašić, Bronja Žakelj, Frida Šarar. Naravno, tu su i Želimir Periš, Kristian Novak, Ivica Prtenjača. Posljednja me oduševila Đurđica Čilić. Nju sam znala kao sjajnu prevoditeljicu poljske poezije, a sada sam je otkrila i kao autoricu. O njenoj zbirci priča „Fafarikul“ razmišljam već danima.
Mnoge su umjetnosti našle mjesto u Vašem srcu. Na koje načine uspijevate izraziti svoju kreativnost?
- Moja se kreativnost uvijek pojavi kad je najmanje očekujem. Nakon kantautorskog rada, možda sam još veći žar uspjela pronaći u pisanju. Kroz svoj novinarski rad osvijestila sam pisanje kratkih priča, sada poezije. Uskoro će biti objavljena zbirka pjesama „Na početku novog kruga“ u kojoj sam zastupljena sa sjajnim pjesnikinjama i pjesnicima, polaznicima radionice suvremene poezije koju je vodila Olja Savičević Ivančević pri Centru za kreativno pisanje. Knjiga će biti dostupna najesen na policama knjižara. To mi je još uvijek nevjerojatno i baš sam radosna zbog toga!
Kada su prošle godine bila zaustavljena sva događanja i nisam imala dovoljno posla, renovirala sam cijeli stan i shvatila da mi sjajno ide obnova dotrajalog namještaja. Boje su me odvele slikanju i nedavno sam postavila svoju prvu izložbu crteža tušem u zagrebačkom Analognom zvuku. Trenutno pripremam novu izložbu inspiriranu pjesnicima koja će biti postavljena u Knjižnici grada Zagreba. Uvijek me iznenadi gdje se pojavi ta kreativnost. Već me privlači lončarstvo i jedva se čekam baciti u nepoznato područje i novo istraživanje.
Gdje pronalazite inspiraciju za stvaranje?
- Život je neiscrpan niz događaja koji postaju okidači za novo umjetničko stvaranje.
Postoje li granice u umjetnosti?
- Granice u umjetnosti navodno ne postoje. Da postoje, ne bismo znali za Nabokovu „Lolitu“ ili „50 nijansi sive“. Nijedna tema nije zabranjena, ali sva umjetnost u nekoj mjeri pokazuje umjetnikov duh. Neka djela rezoniraju s više ljudi, a neka ne. Bitno je da ta djela bude neke osjećaje u onima koji tu umjetnost konzumiraju.
Foto: Frano Ožbolt, GleFotka Studio