Banner
Benčić: Bitka u Stubici zagrijavanje je za prosvjed protiv Vladinog vođenja države
Puljak izboru GDO Turudića: Najniža razina demokracije
Grbin: Na prosvjedu ćemo tražiti da se odmah raspišu izbori
Večernji list: Europa ima 500 spalionica otpada, Hrvatska nijednu
U Hrvatskoj porast konzumacije kemijskih droga i ovisnosti
Nagli rast broja agencija za dovođenje stranih radnik
Benčić: Da su ljudi iz krim-podzemlja birali, odabrali bi Ivana Turudića

  Intervju

Ivana Lulić: Odbijala sam dobre prilike kako bih u životu napravila mjesta za odlične

  Sandra Pocrnić Mlakar/Kvaka           22.01.2024.         1623 pogleda
Ivana Lulić: Odbijala sam dobre prilike kako bih u životu napravila mjesta za odlične

Znaš li gdje je Špišić Bukovica – naslov je nedavno objavljene zbirke poezije Ivane Lulić o osjećajima pripadnosti i otuđenja, nadama i razočaranjima, pobjedama i porazima današnjih tridesetineštogodišnjakinja. Ivana Lulić vrlo se brzo afirmirala na svim umjetničkim poljima kojima se bavila. Prve pjesme napisala je za glazbeni duo Auguste u kojem je pjevala uz Gordanu Marković i duo je 2016. godine nominiran za Porin. Kratkom pričom „Bilo jednom na Bilu“ pobijedila je 2019. godine na Međunarodnom ljetnom natječaju književnog časopisa Kvaka. Dvije godine zaredom, 2020. i 2021., njezina je poezija bila u konkurenciji za Nagradu Na vrh jezika.

Ivana Lulić rođena je 1986. godine i diplomirala je marketing na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Radila je kao glazbena marketing menadžerica prije nego što se posvetila pisanju i danas je glazbena novinarka. Osim što piše pjesme, u slobodno vrijeme bavi se i restauriranjem namještaja i crtanjem, pa je . Uz čitanje poezije priredila izložbu portreta književnica i književnika iz različitih razdoblja koji su na nju najviše utjecali, a među njima su Olja Savičević Ivančević, Marija Jurić Zagorka i Dragutin Tadijanović.

S Ivanom Lulić je o vezanosti za zavičaj i umjetničkim izborima, nastupima u Augustama, pisanju, poeziji, crtanju, hobijima i poslu kojim se bavi za Kvaku, časopis za književnost, razgovarala Sandra Paocrnić Mlakar.

Kuća, selo, nepripadanje i upoznavanje sebe teme su vaših pjesama u kojima se prepoznaje vezanost za zavičaj. Što Vas veže uz zavičaj? Kako crpite inspiraciju iz zavičaja? Kako vaše glazbeno, spisateljsko i likovno stvaralaštvo dopire do vašeg zavičaja? Na koje ste sve načine ostali vezani uz zavičaj?
- Na osobnoj iskaznici više nemam adresu u Špišić Bukovici. Sada sam jednak broj godina provela „doma” i „doma u Zagrebu”, ali formativne godine provela sam u zavičaju. Svoje sam traume doživjela u zavičaju i svoj sam identitet izgradila oko tih trauma. Tek sam u odraslim godinama počela raspetljavati sve što sam prepoznala kao probleme i počela skidati sa sebe nepotrebnu prtljagu koju sam naučila nositi. Zbirka pjesama zove se „Znaš li gdje je Špišić Bukovica?”, ali jednom kad se knjiga pročita, čitatelj shvati da uopće ne pitam za mjesto. Zavičaj je kulisa, no mene puno više zanimaju priče koje možemo jedni drugima ispričati, možda prekinuti transgeneracijske traume i osnažiti jedni druge. Knjigu je objavila Alegria, izdavačka kuća iz Slatine, tako da sam i time ostala vezana za zavičaj!

U Zavičajnom društvu Virovitičana govorili ste i o Augustama, grupi u kojoj ste pjevali i djelovali od 2012. do 2018. Auguste su bile diskografsko osvježenje jer ste u duu s Gordanom Marković na scenu donijele djevojačku nježnost uz snažan autorski identitet i superiornu intonaciju. U kakvoj je uspomeni ostala faza s Augustama? Privlači li vas ideja o novim grupama i nastupima?
- U vrijeme kad su Auguste bile aktivne, mislila sam da je to bila glavna i jedina forma mog umjetničkog izražavanja, ali sada mi je jasno da je bila nužna stepenica ka ovome što danas radim. Na Auguste gledam kao jedino lijepo i bitno iskustvo kroz koje sam postigla stvarno najviše što sam znala u tom razdoblju. Sada više ne osjećam potrebu na takvom vrstom nastupa, ali nisam odustala od ideje pisanja novih pjesama za druge glazbenike.

Objavljena je Vaša prva zbirka poezije „Znaš li gdje je Špišić Bukovica?”, ali pišete i prozu, priče i novinske članke. Gdje se vidite na našoj književnoj sceni? Je li vam bliža poezija ili proza? Koji su razlozi za pisanje poezije, a koji za pisanje proze?
- Uloga objavljene autorice posve mi je nova i vjerojatno ću trebati još vremena da uopće krenem tako razmišljati, gdje se vidim na našoj književnoj sceni. Još uvijek razmišljam kao čitateljica. Mislim da je moje da pišem, a neka me drugi smjeste gdje žele. Dugo nisam pisala prozu jer sam pripremala ovu knjigu poezije, ali sada kad je taj proces pisanja završen, mislim da će novo stvaranje ići u smjeru kratkih priča. Poezija mi je prije tri godine bila izazov jer sam je tada smatrala ograničavajućom u izrazu. Uvijek mi je nelagodno izlagati se situacijama u kojima se ne osjećam zaštićeno i stabilno, ali baš su takve situacije stvorene za rast. Sada mi je poezija toliko bliska da me malo straši pisanje proze. Mislim da je to jedna sjajna igra koju mogu igrati sa sobom i otkrivati neke nove razine.

U Zavičajnom društvu Virovitičana sudjelovali ste svojim pjesmama u programu Sjećanje na Mirka, gdje je zapažena različita tematika pjesama Mirka Kovačevića i vaših. Dok pjesme Mirka Kovačevića govore o ljubavi i zanosu, vaše su pjesme donekle rezignirane i sadrže strepnju. Je li anksioznost u izrazu osobina vaše generacije? Pretpostavljate li koji bi mogao biti uzrok takvom raspoloženju koje izbija u pjesmama?
- Anksioznost u izrazu nije samo osobina moje generacije, ali čini mi se da je moja generacija puno slobodnija otvoreno govoriti o mnogim stvarima pa tako i o anksioznosti. Ona je sveprisutna zbog poprilično neprirodnog načina života. Kada osjećam da nešto moram reći, dok pokušavam to oblikovati kroz proces promišljanja, ujedno upoznajem sebe i ono što jesam. Moram se kretati naprijed kroz svoj rad, a da bi se to dogodilo, moram se susresti sa svojom slikom koja me nekad ne prikazuje u najboljem svjetlu, makar i anksioznu, kako ne bih slučajno pomislila da imam moć utjecati na to kako me drugi vide. Kontroliranje te slike je u suprotnosti s umjetnošću. Ovih dana čitam „Pisma mladom pjesniku” Reinera Marie Rilkea i mislim da je on to sjajno objasnio još prije stotinu godina - treba gledati prema unutra, istražiti razlog koji nas nuka na pisanje, a onda, kao ozbiljan čovjek, reći ono što vidim i doživljavam, što volim i gubim.

Izložbom u Zavičajnom društvu predstavili ste se i kao portretistica. Koliko dugo je nastajala serija portreta književnika koju ste izložili? Kada ste počeli crtati portrete? Zašto ste za motiv izabrali baš portrete književnika?
- Serija portreta književnika „Iscrtani pogledi” nastajala je malo više od godinu dana. Tek odnedavno uranjam u likovnu umjetnost, tražim svoj izraz, a čitanje je moja svakodnevna aktivnost. Dok sam tražila način za upoznavanje s novim tehnikama, bilo mi je posve prirodno spojiti književnost s crtanjem.

Završili ste ekonomiju, smjer marketing, ali odlučni ste u bavljenju umjetnošću, a jedno vrijeme bavili ste se i restauriranjem namještaja. Kakvo vas stvaralaštvo trenutno privlači? Istražujete li neka nova područja ili razrađujete dosadašnja?
- Moj izbor marketinga kao smjera na Ekonomskom fakultetu već je imao kreativnost kao kriterij i jako sam zahvalna što sam kroz školovanje dobila strukturu u razmišljanju kroz biznis. Nikad se nisam bavila restauracijom, to je ipak disciplina koju treba posebno izučavati, ali povremeno volim obnoviti neki stari komad namještaja. To je hobi za koji koristim svoju fizičku snagu kao predah od intelektualnog rada. Voljela bih malo više naučiti o drvetu kao materijalu i tehnike obrade. To je ideja koja me ne napušta već dvije godine, ali ograničena sam prostorom i time što takav hobi zahtjeva radionu i prikladan alat, tako da se renovacijom bavim samo kad iz Zagreba dođem u Špišić Bukovicu.

<<< Ivana Lulić: Život je neiscrpan niz događaja koji postaju okidači za novo umjetničko stvaranje

Bavite se PR-om u glazbenoj industriji i pišete za glazbene medije. Je li pisanje o glazbi vaš profesionalni izbor? Kako uspijevate pomiriti bavljenje umjetnošću i rad za egzistenciju? Na kojem području najlakše nalazite ravnotežu?
- Pisanje je nešto što posve odgovara mom trenutnom načinu života. Sada nekako lakše prepoznajem zamke ideje nepromjenjive slike o sebi, toga da bismo se cijeli život trebali baviti onime što smo studirali kako ne bismo te godine smatrali protraćenim ili barem onime što nam je poznato. Rad mi nije strana kategorija, radila sam i fizičke i intelektualne poslove, ali jednom kad sam donijela odluku da ću raditi samo one poslove radi kojih osjećam neku unutarnju iskru, tada se sve promijenilo i više nisam morala pomiriti umjetnost s egzistencijom – to je jednostavno postalo način života. Puno je bilo teže donijeti odluku i vjerovati sebi unatoč tome što svi oko tebe govore kako je nemoguće živjeti od umjetnosti ili da je umjetnost borba. Prekretnica se dogodila kad sam počela odbijati dobre prilike kako bih u životu imala mjesta za odlične prilike. Baš kao što ne mogu slušati istu glazbu u svakoj prigodi, tako ne mogu svaki dan raditi isti posao. Umjetnost traži dokolicu i vrijeme za promišljanje, a meni je već pobjeda što mogu sama upravljati vlastitim vremenom i stvoriti si uvjete za takvu vrstu rada.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Intervju