Banner
Na Bujštini obilježena 77. godišnjica bitke kod Kućibrega
Hrvatski inovatori osvojili zlatne, srebrne i brončane medalje u Njemačkoj
DP: Covid potvrde za ulazak u Sabor zadiru u ljudske i političke slobode
Arhiv HRT-a do 1990: Kulturno dobro vrijedno milijarde kuna izlazi iz bunkera
Umrla Jelena Brajša, dugogodišnja ravnateljica Caritasa
Božo Petrov pozitivan na koronavirus
Večernji list: Probijen zadnji tunel na pristupnim cestama Pelješkom mostu

  Aktualnosti

Ivan Dečak: Ljudi koji se srame svojih korijena su kao perje, vjetar ih nosi kud mu se prohtje

  Goran Gazdek           20.09.2014.         8384 pogleda
Ivan Dečak: Ljudi koji se srame svojih korijena su kao perje, vjetar ih nosi kud mu se prohtje

Ovaj intervju napravio bih i da nije bilo nominacije MTV-a za najboljeg izvođača u regiji i fenomenalnog uspjeha pjesme Tango koja je, u vrijeme dok smo razgovarali, 25 tjedana za redom bila prva na nacionalnoj top ljestvici. Povod razgovoru s Ivanom Dečakom je 15 godina mukotrpnog i uspješnog rada grupe Vatra, jednog od rijetkih virovitičkih proizvoda na kojeg iskreno možemo biti ponosni. Dečak otkriva kako su Virovitica i Virovitičani utjecali na njegovo stvaranje, što je obilježilo njegovo odrastanje, kako su nastale i kome su posvećene pojedine pjesme, s kim se druži u Virovitici i kako se osjeća kao zvijezda. No, prije čitanja skoknite na glasanje jer svakim klikom Vatra je bliža Glasgowu.

Kako danas, s ovim iskustvom i uspjehom koji ste postigli, gledaš na početke, na te prve korake Vatrine karijere?

Sjećam se kristalno jasno prvih proba u mojoj garaži, te kasnije u malenoj prostoriji koju su nam ustupili tadašnji voditelji kluba Vanadis. Naš pristup vježbanju, stvaranju i muziciranju od samih je početaka bio krajnje ozbiljan. Imali smo maratonske, višesatne probe, koje smo održavali baš svakoga dana, praznici, nedjelje, pa čak ni Badnjak nisu bili izuzetci. Pokušavali smo već na prvim probama raditi autorske pjesme. Bili smo klinci, ali imali smo jasnu viziju i prije prvog albuma.

Što je obilježilo tvoje odrastanje u Virovitici? Čega se danas rado sjećaš?

Gimnazijski dani bili su čista uživancija, bilo je to vrijeme prvih pravih prijateljstava, iščekivanja vikenda, svi petci i subote bili su rezervirani za Vanadis u kojem je, između ostalih, u vrijeme meni za život važnih spoznaja, oformljena i Vatra. Uz glazbu, bio sam zaluđen nogometom, pa sam još od osnovne škole paralelno „gurao“ glazbenu školu i trenirao u svim lokalnim klubovima, počevši od Tvina, preko Borca, da bih stao kada je bilo najbolje, u juniorima Mladosti 127. Jednostavno, nedjeljna trka za loptom sve teže je parirala subotnjim nastupima koji su nerijetko završavali dolaskom kući u svitanje. Odlučio sam se baš negdje tamo krajem srednje škole u potpunosti posvetiti glazbi. Međutim, ljubav prema nogometu traje i dan danas, pa tako minimalno dva puta tjedno sa kolegama glazbenicima i dalje jurim za loptom na terenu u Gajnicama

Koliko su Virovitica i Virovitičani utjecali na tebe kao autora? Koliko su rodni grad njegovi ljudi ishodište tvojih stihova i rima?

Stihovi koje sam pisao za prvi album Vatre bili su zapravo jedina moguća komunikacija sa mojim najboljim prijateljem, čiji je prerani odlazak u meni stvorio duboki krater i stravičan ožiljak. Pjesme sa albuma „Između nas“ bile su terapija i svojevrsni šavovi, a pošto ta rana nikada nije i neće u potpunosti zacijeliti, još uvijek poneka nova pjesma Vatre čini šav na tom zastrašujućem krateru boli.

Kako se danas, sada slobodno mogu reći kao zvijezda, osjećaš kad prođeš Viroviticom, dođeš na mjesta gdje ste izlazili?

Ne osjećam se ja kao nikakav zvijezda, još uvijek idem sam u dućan kupiti wc papir i butelju vina, a ziher sam da to prave zvijezde ne rade.

Zahvalan sam međutim da mogu raditi ono što najviše volim i pritom živjeti od toga, zapravo ne volim reći da je glazba moj posao već zvanje, nešto kao kod svećenika samo što ja svoje vino plaćam ;)

Nažalost, neka lijepa mjesta na koje sam izlazio u Virki više ne postoje, ali to je tako u svim pričama o prošlim danima. Čujem međutim kako postoje neka nova mjesta, novi klubovi, puno urednija i mirisnija od starog Vanadisa, ali pošto mene takvi „parfemi“ nikada nisu privlačni u ta nova mjesta još nisam zašao.

Što se hodanja Viroviticom tiče, osjećam se kao i kada hodam ulicama bilo kojeg grada u Hrvatskoj ili regije, sigurno i slobodno, osim što u Virovitici od kada poznajem sebe poznajem i jako puno divnih ljudi, sa kojima rado zastanem i podivanim.

 S kim se družite kad ste u Virovitici?

Zapravo kada smo u Virovitici uglavnom smo zatvoreni u našoj rupi, kako zovemo prostoriju za rad i vježbanje. Nakon što u rupi, u kojoj smo si ukinuli dnevno svjetlo kako bi izgubili pojam o vremenu, provedemo 6 do 8 sati dnevno, prilično smo asocijalni, pa ista ekipa iz rupe uglavnom preseli u neki od obližnjih kafića kako bi uz litru i vodu još dodatno verbalno djelovali oko glazbe koju smo taj dan stvarali. Nekome tko nas sluša sa strane zasigurno smo užasno dosadni. Jedini kojima znamo biti zanimljivi ili to sjajno odglume (?)su naši drugari iz Virovitičkog kazališta, pa nerijetko s njima znamo do dugo u noć rasplitati koloplet životnih mudrosti.

 Jedan si od rijetkih koji uspijeva sačuvati svoj obiteljski život od medija kako na početku karijere tako i sada. Kako povući granicu između privatnosti i navodnog interesa javnosti?

Povući granicu i sačuvati privatnost izvan medija prilično je jednostavno. Pitanje je samo želiš li to uistinu. Zna li npr itko kako se zove Gibonnijeva supruga i koliko oni imaju djece ili kako se zove supruga Olivera Dragojevića, a činjenica je da su obojica pod svjetlima reflektora puno duže od mene.

Vjerujem kako je ljudima kojima se obraćam uvijek bila interesantnija pjesma Vatre od toga s kim liježem i pored koga se budim.

 U vrijeme kada ste se vinuli izvan lokalnih okvira i kad ste počinjali osvajati hrvatski eter tvoj otac i stric bili su dosta medijski eksponirani zbog poslova s kojima su se bavili. Žuti tisak (a na žalost u Hrvatskoj i one novine koje se smatraju ozbiljnim) vole se baviti djecom takvih roditelja i rođaka. Čini mi se da nitko od novinara nikada to nije doveo u vezu. Jesu li poštivali tvoju želju da o tome ne želiš govoriti jer ti podaci nisu bitni za ono što radiš ili vas jednostavno nisu povezivali?

 Mi smo ljudi koji vode odvojene živote, a kako poslovi kojima se bavimo nisu povezani, ne vidim razlog zašto bi nas, osim zbog krvnog srodstva, povezivali u medijima.

Pamtiš li okolnosti, bar za neke od pjesama; kako su nastale, gdje su napisane, kome su posvećene?

Za neke pjesme pamtim čak i gdje sam bio dok sam ih pisao, na primjer pjesmu "Gorim" napisao sam u svojoj srednjoškolskoj sobi u Virovitici na plavom kauču, trebalo mi je doslovno 5 minuta, jednostavno sam ju povratio iz sebe. Pjesmu „Želim biti ti“ napisao sam u hodniku Vinogradske bolnice dok sam čekao završetak peterosatne operacija jedne osobe. “Tremolo“ sam napisao u svom stanu u Zagrebu nakon što sam na TV-u vidio prilog o Muzeju Prekinutih veza, pa valjda od silnog straha da i od naše veze ne ostane samo prašnjavi eksponat, napisao sam svojevrsno javno pismo djevojci.

Pjesmu „Anđeo s greškom“ napisao sam u Rijeci u jednoj studentskoj sobi, bio sam zaljubljen preko ušiju, dok sam pjesmu „Ima li budnih“ napisao u našem starom kombiju na povratku s koncerta iz Požege, za koji nam gazda kluba još uvijek visi lovu, ali ko ga j..e, bar sam dobio inspiraciju za pjesmu.

Međutim pisanja teksta za pjesmu „Alkohol“ ne sjećam se uopće, očito sam ga pisao po povratku iz noćnog provoda. Ujutro sam pored sebe pronašao papir sa gotovom pjesmom.

Mnogi ljudi, nikada nisam dokučio zašto, ne ističu rado svoje virovitičko porijeklo ili korijene. Vi se nikada niste odrekli tog prefiksa pa i danas kada praktično više niste virovitički bend jer svi osim Marija živite u Zagrebu i tamo provodite najveći dio vremena. To nije samo deklarativno - što god možete napraviti ovdje, ovdje to i uradite.

Jebeš ljude koji se srame svojih korijena, oni su kao perje, vjetar ih nosi kuda mu se prohtije.

Pišeš li pjesme da budu hitovi ili sve dođe spontano? Probudiš se i kažeš: Imam je! Ili mozgaš kako bi publici dao ono što brzo ulazi u uho?

Mozgam jako puno ali ne kako bih, kao što si rekao, publici dao ono što brzo ulazi u uho, nego kako bih iz sebe izbacio nešto neobično, drugačije, na način kojega se neću sramiti niti sa odmakom od petnaest ili više godina. Nekad pogodim, a ponekad i promašim. Sad kada promislim, čini mi se da za jedan album u prosjeku napišem dvadesetak pjesama od kojih na albumu završi njih maksimalno 5-6. Pročitao sam jednom prilikom kako Nick Cave svakoga dana odlazi u svoj ured u kojem ima klavir i pisaći stroj, pa kako ne bi izgubio radne navike svakoga dana 5-6 sati radi na novim pjesmama. Ja nemam ured, ali imam sobu u kojoj gotovo svakoga dana primjenjujem spomenutu metodu rada i mogu reći da to ima smisla. Nisam od onih koji čekaju da im nešto nadođe, više sam tip koji pokušava isprovocirati muze.

Bi li danas, s petnaestogodišnjim iskustvom mijenjao neke svoje pjesme, prepravio neku rimu, dodao neki stih?

Svatko tko radi sigurno bi s vremenskom distancom nešto promijenio. Onaj koji kaže suprotno laže ili ima problema sa egom, međutim, bitno je u vremenu stvaranja biti iskren, prvenstveno prema sebi samome, beskompromisan i svoj. Bitno je zabilježiti trenutak, jer sve kasnije više nije taj trenutak,pa ako ga nisi uhvatio i zabilježio tada, proletio je bespovratno zauvijek.

Tango je postigao nevjerojatan uspjeh! Rijetko koja pjesma je toliko dugo bila prva na nacionalnoj top ljestvici. Kako je ona nastala?

Moram te ispraviti i to nije ego, već čisti fakt; niti jedna pjesma nije bila prva toliko dugo na nacionalnoj ljestvici, od kada je nacionalne ljestvice, kao što je to slučaj sa Tangom.

Dakle, uvijek se kod stvaranja novih pjesama igramo sa aranžmanima, pokušavamo zaigrati neku novu, nepoznatu igru, kako bi nama samima bilo zanimljivije. Hvatamo se tako ponekad u koštac sa instrumentima koje ne poznajemo dovoljno dobro ili uopće, ali baš to zna iznjedriti zanimljive rezultate. Tako sam ničim izazvan jedno jutro poželio skladati pjesmu na klaviru, kojeg nisam taknuo od završetka glazbene škole, dvadesetak godina. Prvo sam složio tu klavirsku dionicu koja me odmah asocirala na ples, naknadno sam kroz tekst odlučio zaplesati Tango na suludim mjestima poput Hendrixovog mosta ili na krovu tramvaja broj14. Isprva je trebao biti tramvaj broj 12. Pošto on staje na vrhu moje ulice i dug niz godina bio mi je jedino prijevozno sredstvo, međutim 12-ica je bila dosta neizgovorljiva, pa se tako ni kriva ni dužna na kraju proslavila 14-ica.

Zahvalan sam svima koji puštaju, slušaju i plešu Tango, a sada držim palčeve da se Saturnu, kao i Tangu osmjehne fortuna , pa da ljudi plešu i u njegovu ritmu.

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

Sulejman veliki
24.9.2014. 21:41
Ma jerko! Šaka jada. Od 1500 klikova na intervju 280 ljudi je reklo da im se sviđa. Jedino crni malo ironično kometirao.
Bravo Ivane, bravo Vatra.
jerko
24.9.2014. 17:02
To smo mi Mikesi, bolujemo od sindroma "susjedova krava".
Ljubomorni, zavisni, i ne daj Boze da netko nas uspije!
Sva sreća sto ispod potpisani nemaju veze sa muzikom nego su dežurni pljuvaci na ovom portalu! Pitam ja vas jer tata i stric sviraju u bendu ili sviraju dečki koji nemaju veze s njima... 25 tjedana za redom su broj 1 na hr top 20... Sigurno i tu listu uređuje rodbina?! Hahaha, katastrofa!
crni
24.9.2014. 14:53
Pa ponosi se on valjda i sa svojim ocem?
Autor Lj.R.W.
20.9.2014. 16:49
Aj, da malo i poslušam to što " Vatra" svira, pa da se uvjerim da nije važno imati utjecajnog strica, već da je glazba dobra sama po sebi! Nažalost, u nas je takva sitauacija da su stričevi i kumovi daleko važniji od samog rada pojedinca i grupa. Čujem, dok je "Vatre" nijedan drugi bend, pjevać ili pjevačica iz Virovitice nema nikakve šanse zasjati na glazbenom nebu?? Mladi to bolje znaju nego mi, stare kante!



Još iz kategorije Aktualnosti