Zadnjeg se dana škole, u zimskom terminu, lundski prvoškolci okupe u Domkykan i tamo za roditelje, bake, dede i pokoju tetku, otpjevaju par božićnih i par svjetovnih pjesmica. Onako, direktno iz škole, u tenisicama i majicama svojih sportskih ljubimaca.
Poslije priredbe žurno otrče prema, od dugog čekanja, već umornim, saonicama, klizaljkama i vunenim šalovima. Za zakusku peparkakor, nešto poput paprenjaka i glög, topli napitak s okusom klinčeca. Putujući glumci upriličili jednočinku – dolazak Josipa i Marije u Betlehem, štalicu i rođenje najpoznatije bebe u povijesti.
Osam stotina godina stara zvona u Domkyrkan probijaju Gruberovu “Stille nacht.”
Srce se umiri, oči naslone na osmjeh bližnjeg. Svečanost mira, kao na ilustriranim biblijskih pripovijedima.
Naoko slično.
Osim što nedostaje kič, lažni sjaj, pokoja zla poruka s oltara, i sumnja u dobru namjeru. Malo nespokojstva, nemira i zle kobi.
Samo su dječje duše iednako čiste.
I nada da ćemo, valjda, nekada biti isti. Bar u praštanju i ljubavi.
Ja, što kaže Zabranjeno pušenje ” nikad nisam bio neki velki vjernik”. Dapače, uz dužno poštovanje svačije vjere tražio sam istinu u čovjeku. Prema crkvi sam uvijek bio skeptičan. Nerijetko mi je njena pohlepa, prevrtljivost i nevjera izazivala i refleks gađenja.
A sada, eto, sjedim s ostalom braćom u hrastovim klupama koje mirišu na vječnost i pridržavam crvenu knjigu sa “zlatnim” slovima. I ponavljam refren: Merry Christmas end Happy New Year!
I ako je Isus ljubav, dobročinstvo, dječja radost, spokojstvo, skromna svećenikova odora i odmjerene riječi, onda sam danas, u Lundu, sreo Isusa.
