Nepce je još čuvalo fini okus plašinti sljubljen s gorčinom Zaječarskog piva i nekako se opiralo sljedećem izazovima, ali vrijeme neumoljivo curi i već smo u selu Duboka, nekih 18 kilometara od Kučeva gdje nas, za dobrodošlicu, nutkaju novim slastima. U središtu, kraj Mjesne kancelarije i Lovačkog društva Jelen dva momka u tradicionalnoj odjeći ukrstiše mačeve, simbolično prolazimo ispod njih. Nošnja je vlaška. Košulje su im ukrašene oko kragni i na rukavima, hlače su od bijele čoje i ukrašene crnom gajtanima, pojas je ručno tkani, na glavi šubare, bijela je čupava od prirodnog krzna, a na nogama ručno štrikane čarape i opanke pertlaše. Na stolu domaća rakija, pogača i namaz od samoniklih plodova prirode. Na pogači su dva klasa, sa svake strane po jedan, između njih ukršteni mačevi, rakija je od šljiva. Namaz kušamo drvenom žlicom, rakiju iz čokanjčića.
Poslužuju nas žene u vlaškim narodnim nošnjama karakterističnim po bogato ukrašenoj haljini na grudima, rukavima, obodu i keceljama.Vlaške kecelje (šukure) su ručno tkane i ručno vezene, nose se u paru odmah ispod ručno tkanog pojasa. Za potpuni ugođaj tu je i glazbeni trio s harmonikom, frulom i bubnjem. Pozdravlja nas direktor Turističke organizacije općine Kučevo Aleksandar Ilić ne krijući zadovoljstvo što vidi toliko novinara u svom ataru. „Općina Kučevo je turistički još uvijek neistražena dovoljno i od stanovnika našeg Braničevog okruga, a kamoli od turista iz regije. To smatramo našim potencijalom“, kazao je i uputio nas u avanturu.
Sat vremena kasnije, na putu do Dubočke pećine u podnožju Zviških planina, pet kilometara od središta sela, istražujemo taj potencijal: nepregledna zelena prostranstva, potoci i vodopadi, biljni i životinjski svijet, mir i tišina, vjerovanje i legende, folklor, tradicija i običaji. Sedamsto metara od lokalnog asfaltnog puta Duboka-Radenka penjemo se pješice. Tamo, na proplanku ponad ulaza u špilju impresivnog ulaza širine 25 i visine 20 metara, čekaju rusalje, ritaulni ples padanja u trans. „Rusaljke su žene iz našeg sela koje na duhove padaju u neki neobjašnjivi trans. U tom transu razgovaraju sa mrtvima i dolaze u dodir s onim svijetom. Povratak iz svijeta mrtvih moguć je samo uz glazbu, uz svirače i plesače; tri kralja i tri kraljice uz riječi pjesme koja počinje riječima Op ša jara ša, svinkodate jaraša. Ovaj običaj možete vidjeti na mnogim mjestima, ali autentičan je u Dubokoj", kazali su nam i ples izveli na samom izvoru njegovog postojanja.
<<< ISTOČNOM SRBIJOM (2) Veliko Gradište - tamo gdje se Dunav srebrom zove
<<< ISTOČNOM SRBIJOM (3) Golubac - tamo gdje je Dunav najširi
<<< ISTOČNOM SRBIJOM (4) Pivnice bez piva, slasne plašinte i čuvena negotinska vina
Prema nekim izvorima ime Rusaljke dolazi od latinske riječi roza što zanči ruža što bi moglo biti točno jer se padanje u tranc događa u vrijeme kad su ruže u punom cvatu. Ova pojava je tako specifična i zanimljiva da su, krajem 19. i početkom 20. stoljeća znanstvenici, etnolozi dolazili ovdje istraživati tu pojavu. Tadašnji liječnici to su tumačili kao snažnu autohipnozu ili posljedicu histerije i nervne iscrpljenosti. Precizno međutim, još nije utvrđeno što u je u stvari običaj Rusalja ili odakle vodi porijeklo. Danas se to događa rijetko, samo posebno obdarenim ženama i ne u tradicionalne blagdane kao u prošlom stoljećima. Ali, magiju njeguju i čuvaju folklorne skupine. O fenomenu je napisano mnogo knjiga, snimaju se igrani i dokumentarni filmovi, golica se ljudska mašta koja, eto, pokreće i turiste na put u ove krajeve.
Osim Rusalja u Dubokoj, u obližnjem naselju Rakova Bara čuva se tradicija vlaškog paganskog plesa Priveg. Izvodi se oko vatre o pokladama. Tog dana, najmanje jedan član svake obitelji donosi drvo u središte sela i predaje ga majstoru koji ih vješto slaže da bi ih u 20 sati zapalio. Kad plamen zahvati stog, žene prilaze, raspaljuju vatru za pokoj duše i nazdravljaju živima, a muški iz povećeg bardaka služe voćnom rakijom. Na poziv majsotora prisutni se hvataju jedan za drugog, obično za kanice pričvršćene oko pasa pa se stvori vijugava kolona oko vatre. Snažni i odvažni muškarci potom plešu vitešku igru marga. Svaki onaj koji je prekine smatra se kukavicom.
HOMOLJSKI MOTIVI - BOGATSTVO TRADICIJE I OBIČAJA
Ti, i još mnogi drugi običaji (grleno pjevanje pastirica, ples na štulama...), prikazuju se na Smotri narodnog stvaralaštva Homoljski motivi, prvoj i najvećoj svetkovina narodnih umjetnika u Srbiji, ustanovljenoj 1968. godine. Smotra počinje prodornim zvukom bušina, tradicionalnog puhačkog instrumenta ovog kraja, kojim vrhovni pastir manifestacije, glavna figura ceremonije otvaranja, poziva na trodnevno druženje. Ove godine Homoljski motivi su održani od 31. svibnja do 3. lipnja. Umijeće sviranja bušina, kojeg još zovu duduk ili rikalo, prikazali su nam Radomir i Dragoslav Milić. Pričaju nam kako je instrument nastao prije više od dvjesto godina kada su pastiri iz dosade, da bi ubili vrijeme, gulili koru i dubili lipovo drvo da bi dobili instrument koji će im služiti za međusobnu komunikaciju kad bi bili na susjednim brdima. Vještina se stjecala generacijama, s koljena na koljeno.
Dio tradicije homoljskog kraja je i ples na štulama. Kažu da su ga, najvjerojatnije, osmislila djeca zabavljajući se sa štulama koje je narod koristio da bi prelazio preko rijeka, a da noge ne smoće. Jedno takvo kolo odigrali su nam u Kristal sali hotela Rudnik u središtu Kučeva dječaci i djevojčice KUD-a Štula iz Voluja. Njihovu točku najavila je Rozica Dragojlović napomenuvši da je KUD osnovan 2018. godine sa željom da se nastavi kontinuitet plesa na štulama. „Igranje na štulama nije lako kao što mnogi misle. Prvo je potrebno uspostaviti ravnotežu hodanja na štulama, a onda znati i kolo plesati. Djeci je potrebno dva do tri mjeseca da svladaju tu vještinu.“, rekla je i dodala: „Kad se pojavimo negdje ne štulama uvijek budemo interesantni i dobro prihvaćeni. Kad se kaže štule pomisli se na Voluju, ili obrnuto Voluja – to su štule."
Ples je bili vrlo popularan na smotrama i festivalima širom Jugoslavije, kad bi plesali u Hrvatskoj, Sloveniji ili Makedoniji posvuda bi bili glavna atrakcija. I zaista, ono što smo vidjeli bilo je zadivljujuće. Mnogi od nas se ne bi mogli ni popeti na štule, a kamo li hodati i još k tome plesati. Neki su pokušali i, naravno, nisu uspjelii.
SPELEOLOŠKA AVANTURA - PODZEMNO CARSTVO TAME I TIŠINE
Pećina Ravništarka zaštićenim prirodnim dobrom proglašena je 2007. godine kada je potpunosti uređena i za turističke posjete. Prvi put su je, od početka do kraja, prošli dva seoska dječaka 1980. godine. Spada u red velikih pećina Srbije. Glavni pećinski kanal dugačak 501,5 metara ukrašen je najraznovrsnijim pećinskim nakitom, posebno tavaničnim i zidnim. Od figura, izdvajaju se Šarac Kraljevića Marka i Glavonje te amblem pećine - Lepa Ravništarka. Ukupna dužina svih pećinskih kanala je preko 600 metara, a dužina turističke staze 550 metara. Temperatura u pećine je 8 do 10 stupnjeva.
Pećina Ceremošnja nalazi se na sjeveroistočnim obroncima Homoljskih planina, na nadmorskoj visini od 533 metara., u podnožju najvišeg vrha, Velikog Štubeja (940m). Ukupna dužina do sada istraženih kanala je 775,5 metara, dok je dužina turističke staze 431 metar. Po bogatstvu nakita jedna je od najljepših u Srbiji. Velike dvorane krase raznovrsni nakiti – stalokiti, stalogmiti, pećinski stubovi, draperije, okamenjeni vodopadi, galerije ... Za turističke posjete uređena je 1980. godine, a 2007. proglašena je zaštićenim prirodnim dobrom.
Dubočka pećina je sa svojih 2275 metara jedna od najdužih u Srbiji. Glavni kanal u početnom dijelu je gigantskih razmjera, širok je do 40, a visok do 31 metar. Prohod je dužine od 132 metara dokle dopire dnevno svjetlo, ali je siromašan nakitom. On se nalazi u udaljenim kanalima do kojih se može doći samo uz adekvatnu speleološku opremu. Kroz pećinu protječe Ponorska rijeka. U omanjoj klisuri u podnožju pećine može se vidjeti nekoliko lijepih manjih vodopada. Pećina je bila stanište neolitskog čovjeka, pronađene su i kosti pećinskog medvjeda, zubi dinoterija, koštane igle i druga ljudska oruđa.
Ševička pećina se nalazi u okolici sela Ševica. Nedovoljno je istražena, obimnije speleološko istraživanje tek predstoji. Bogata je pećinskim nakitom, ali je relativno nepristupačna. Pogodna je za speleološko-avanturistički turizam.
Općina Kučevo (26 naselja, 22.290 stanovnika) nalazi se u plodnoj Zaviškoj kotlini na kontasktu južnih obronaka Zviških planina i sjevernih obronaka Homoljskih planina (najviši vrh Veliki Štubej, 940 metara). Kraj je bogat vodama - potocima, rijekama i jezerima. Izdvajaju se jezero Lunka i Kučjansko jezero, vodopadi Duboka, Malo vrelo, Siga i Burev i brojne vodenice na potocima.
ZLATONOSNA RIJEKA PEK
Ali, ništa se ne može mjeriti s rijekom koja od doba drevnog Rima do danas privlači brojne avanturiste željne doživljaja zlatne groznice. Pek je jedna je od najzlatonosnijih euroskih rijeka. Izvire u podnožju planine Crni Vrh i nakon 129 kilometra ulijeva se Dunav. Tok je joj je prilično miran što ispiračima zlata pogoduje jer se zlatna zrnca ne mogu tražiti u brzim ili nabujalim vodama. Nekada se od tog zahtjevnog i teškog zanata moglo dobro zaraditi i lijepo živjeti, danas je ispiranje turistička atrakcija, čuvanje tradicije i hobi kojim ljudi vikendima, boraveći u prirorodi, odmaraju i pune baterije za naporni radni tjedan. Ako nađu koje zrnce zlata, to je dodana vrijednost.
Prvi put sam jednog ispirača zlata vidio i upoznao na rijeci Muri 2016. godine i o tome napisao priču Koliko se zlata može izvući iz Drave i Mure, otkriva nam najstariji ispirač u Europi. Onda mi je o tome, na šljunčanom sprudu, pripovijedao Mijo Horvat (imao je tada 94 godine), a danas o svojim iskustvima na Peku i njenim pritokama, na sasvim drugom kraju Balkana, govore otac i sin Živorad (54) i Miloš Jovanović (27). Oni su članovi udruge Zlatno runo koja organizira prezentacije, radionice i demonstarcije ispiranja zlata bilo ovdje na rijeci, ili na raznim festivalima. Udruga broji 11 članova, a svi oni koji žele tražiti zlatne listiće moraju imati dozvolu Ministarstva rudarstva i energetike za što plaćaju pristojbu. "Mnogo vremena i truda potrebno da se pronađe samo jedan gram zlata", kažu dok u situ prosijavaju pijesak čekajući da nešto zasvjetluca.
Za ispiranje zlata potreban je poseban alat: pralište i ispitak
AVANTURA NEPCA I GRLA
Zlatnu prašinu tražimo kraj ribnjaka Suva reka, u klisuri Bukovske rijeke, nedaleko od mjesta Neresnica, sedam kilometara od Kučeva u čijem ćemo restoranu malo kasnije uživati u popodnevnom odmoru i otkrivati gastro tradiciju: tek ulovljenu pastrvu, ovčije i kravlje sireve (svježe i zapečene na roštilju), pogače i vlaški kačamak od bijelog kukuruza sječen koncem. Delicije nam predstavlja vlasnik restorana Nenad Bulutić.
U kučevskom kraju izuzteno su ponosni na med, sir, kačamak i janjetinu zbog sasvim posebnog okusa kojeg daju pašnjaci. Homoljski med je jedan od najpoznatijih srpskih brendova i prvi pčelarski proizvod sa međunarodnom zaštitom geografskog porijekla u Srbiji. Posjeduje impresivna antibakterijska svojstva, sakupljenih od medljike borovih šuma i ostalih tipova četinara te livadskog cvijeća. Tamnije je boje i oštrijeg ukusa, veoma bogat oligosaharidima koji podstiču rast korisnih bakterija i sadrži 13 puta više mineralnih materija od ostalih vrsta meda. Dvjestotinjak homoljskih pčelari proizvede oko 100 tona meda godišnje
I Homoljski sir je zaštićen geografskim porijeklom. Pripada grupi bijelih sireva u salamuri. Autohtono se izrađuje od svježe pomuženog ovčjeg mlijeka sa Homoljskih planina (prosječna nadmorska visina je 900 metara) u razdoblju od travnja do kraja listopada. Udaljenost pašnjaka od industrije čini mlijeko s ovih prostora jedinstvenim delikatesom. Sir ima izražen pikantan ukus i miris, bijele je boje i u presjeku nema šupljina. Odlikuje se visokim sadržajem mliječne masti u suhoj materiji, što doprinosi dobroj konzistenciji i dobrim senzornim karakteristikama.
Vlaški kačamak - mamaljuga priprema se od bjelog kukuruznog brašna od starog seljačkog tvrdog kukuruza, mljevenog u vodenici potočari koje je, tvrde ovdje slađe i ukusnije od onog koje se samelje na mlinu čekićaru. Jede se uz ovčiji ili kravlji sir, dobro ide i uz paprikaš, prženo meso, a prava poslastica je kombinacija "hladno pečenje – vruć kačamak". U restoranu hotela Rudnik (u kojem smo odsjeli) uz to, probasmo i seljačko meso - specijalitet od prženog junećeg i svinjskog meso s lokalnih farmi, suhe slanine u kombinaciji sa svježim i ukiseljenim domaćim povrćem i začinima.
Večera je prigoda i za prezentaciju rakija male i mlade (osnovana 2021.) craft destilerija Čiča Zlajina rakija iz sela Mustapić nadomak Kučeva. Vlasnik Zlatomir Cvetković predstavlja nam barik rakije od kajsije, šljive (stare sorte crvena ranka, čitlovka i bugarka) i dunje (leskovače i vranjske). Nastaju dvostrukom destilacijom u bakarnim kazanima, odležavaju u hrastovim bačvama sa planine Miroč. Šljivovice nose ime Magija (odležava deset godina" i Arhiva (stara 10, 12 i 15 godina), a ona do dunja s prekrasnom aromom i mirisom tog voća odležava pet godina.. Rakije su to za gurmane. Uz večeru i rakije, za promjenu mijenjamo zvuk - od jutra uživamo uz nedoljivom vlaškom ritmu, a za kraj rock n roll dvojca iz Petrovca na Mlavi s pretežitim repertoarom iz zlatnog doba Yu hitova.
KO NEKAD U OSAM
U vrijeme Rimljana Kučevo se zvalo Guduskum i predstavljalo je važan rudarski centar. Danas je to ubava mala varošica s najboljim uvjetima za razvoj drvne industrije i industrije prerade kamena. U obližnjoj Neresnici puni se mineralna voda Rosa Homolje (članica obitelji Coca-cola). Voda izvire na obroncima Homoljskih planina na dubini od 282 metara gdje su izvorišta stara 20 tisuća godina. Na zidovima zgrada ne mogu se neuočiti brojni murali. Rezultat je to projekta. Kučevo – grad murala, pokrenutog 2015. godine. Tadašnji student Fakulteta primijenjenih umjetnosti u Beogradu, Kučevljanin Bojan Veljković, okupio je kolege, dobio potporu lokalne zajednice i zakotrljao priču s ciljem da grad pretvore metropolu srpskog murala. Motivi ukazuju na identitet i kulturno naslijeđe kraja. Prvi mural na istočnom ulazu u Gradsku tržnicu puno prije toga oslikao je slikar Dragan Kecman (1956.-2008.) po kojemu danas nosi ime Centar kulture. Bojan je muralom nazvanim „Sjećanje na učitelja“ odao počast Kecmanu.
Napuštamo Kučevo. Iz autobusa hvatam gradske vizure i najednom spazim mural na kojemu je Đorđe Marjanović (1931.- 2021.), jedan od najpopularnijih pjevača jugoslavenske zabavne muzike, karizmatik kojemu su obožavateljice pisale da ga vole više od oca i majke, temperamentna i energična mega zvijezda koja je punila najveće domaće i inozemne dvorane (na stadionu „Lenjin“ u SSSR-u imao petnaest uzastopnih koncerata, pjevajući svake večeri pred petnaestak hiljada ljudi), bio dočekivan sa počastima... Prvi je u Jugoslaviji (a i puno šire, kažu) imao scenski nastup i koreografiju koji se i danas smatraju revolucionarnim i neponovljivim - padao je na koljena, valjao se po podu, plakao, svlačio se i odječu bacao u publiku, dovodeći ljude do svojevrsnog transa. Da, pjevač velikih hitova "Zvižduk u osam", "Devojko mala", "Nikad nije kasno", "Romana" i stotine drugih evergrina, rođen je u Kučevu. I tako, umjesto vesele Vlajine, Kučevo napuštam nostalgičnom: Ko nekad u osam, prolazim ulicom tvojom i stanem sad pod prozor tvoj...
