Čitam program posjete donjeg Podunavlju i dijela istočne Srbije što nam ga je u ime FIJET Srbije (Međunarodna udruga turističkih novinara i pisaca u turizmu) poslao Radmilo Bumber, doajen turističkog novinarstva susjedne države. Oči svijetle, a srce tuče na najjače. Pa to je ono što želim još od sredine osamdesetih. Čuvena Đerdapska klisura (najveći i najduži europski kanjon), Lepenski vir (osam tisuća godina stara prva ljudska naseobina u Europi), Golubačka tvrđava (jedna od najljepših na moćnoj rijeci dugačkoj 2857 kilometara koja danas protječe kroz deset država) i nedavno obnovjeni Ram, moćna topnička utvrda oko koje se lomila koplja mnogih carstava... Idemo, dakle, tamo gdje je Dunav najširi, gdje počinje njegov najuži i najdublji dio i gdje je opjevan u onom legendarnom narodnjaku: Rastao sam pored Dunava/pored dobrih starih alasa/lovio sam šarane/ispraćao brodove/i snivao snove daleke ...
Poziv je stigao gotovo mjesec dana ranije, dovoljno vremena da se unatoč svekolikim drugim obavezama kvalitetno pripremim za press trip avanturu godine. Pravim planove: zavirit ću u svoju hemeroteku i pronaći izreske iz novina; ponovno ću pročitati pustolovno-putopisni roman Dunavski blues, kolege i prijatelja, putopisca Hrvoja Ivančića, bar onaj dio kada on i njegov suputnik Tito na gumenom čamcu iz Zagreba doplove do mjesta gdje Dunav započinje teći granicom Srbije i Rumunjske, onda produže dalje do Crnog mora. Prisjetio bih se njihova razgovora u Lučkoj kapetaniji Veliko Gradište gdje ih upozoriše na oprez jer Dunav i za profesionalce, a pogotovo za mornare-amatere nije uvijek tako miran i spokojan kako se čini već da zna biti bijesan i okrutan. I da urla kad zapuše košava.
U dva poglavlja Ivančić (dobitnik nagrade Fra Ma Fu za najbolju reportažu 2021. i nagrade Hrvatskog novinarskog društva Marija Jurić Zagorka u kategoriji pisano novinarstvo za 2022. godinu) maestralno opisuje neočekivane doživljaje, strahove i nadanja, plovidbu među stijenama klisura i dogodovštine u Donjem Milanovcu i Kladovu. I opet sam uživao, kao i za prvog čitanju. Ako još niste, toplo preporučujem ovo strastveno i edukativno štivo za ljetno opuštanje, a možda nekoga i potakne na putovanje u krajeve gdje se Dunav srebrom zove.
PREDVORJE ĐERDAPA
U ovaj dio istraživanja Donjeg Podunavlja krećemo s kamene litice na kojoj je 1483. godine sagrađena srednjovjekovna tvrđava Ram. Učinio je to sultan Bajazit II, djed Sulejmana Veličanstvenog. Legenda kaže da je obilazeći svoje vojnike zastao da se odmori na uzvisini odakle se pružao lijep pogled na Dunav, ali i na ostale tri srane svijeta. Sjedeći tako na prostirci ihramu (ćilimu) zaspao je da bi se probudio potpuno odmoran, okrjepljen i - preporođen. Poslije je naredio da se na tom mjestu sagradi tvrđava koja je po njegovom ihramu i dobila ime. „Bajazit je jedna zanimljiva figura. Bio je mecena Leonarda da Vincija, prijatelj sa Michelangelom, spasitelj Židova Sefarda protjeranih iz Španjolske, osnivač prve tiskare u Osmanskom carstvu u vrijeme dok se to još smatralo bogohuljenjem“, opisuje ga naš osebujni vodič Ilija Jacanović.
Kažem osebujan jer takvog vodiča još nismo imali. Njegovo nasmijano lice, suvereno vladanje materijom, način interpretacije, ugodan glas, pravilna dikcija i odmjeren izbor podataka koje će nam prenijeti pretvorilo nas je u gladno uho i vješto dočarao život u tvrđavi i oko nje kroz stoljeća. Kasnije smo doznali da u je Ram iz Šapca došao poslom. U vrijeme rekonstrukcije tvrđave prvo je radio kao pravni savjetnik na gradilištu, potom kao menadžer. Zaljubio se, oženio, osnovao obitelj i nakon završetka radova na obnovi ostao tu živjeti i raditi kao vodič.
Ram je prva artiljerijska tvrđava u ovom dijelu Europe. Svaki od 36 prozora okrenutih na razne strane po jedno su topovsko mjesto. Ilija veli da bi to bila relativna brojka sve dok ju ne stavimo u korelaciju s beogradskom tvrđavom Kalemegdan koja u to isto vrijeme ima 22 topovska mjesta. „Tek tada postaje impozantna cifra“, naglasio je.
Svaki kat imao svoje grijanje, a svaki kamin svoj dimnjak. Unutar tvrđave postojali su toaleti i kanalizacijska mreža. Katovi međusobno nemaju komunikaciju stepeništem da bi utvrdu bilo što teže osvojiti. Stepeništa su građena tako da se ratnici u oklopima nisu mogli lako kretati – sedam je uglova od 90 stupnjeva koji onemogućavaju brz prolaz. „Jedna je od tri originale tvrđave koje Turci grade u Srbiji. Druge dvije su Šabačka i Fetislam kod Kladova. Sigurni smo da je oni podižu od temelja jer je građena po turskom, aršinskom sistemu mjera. Jedan aršin u prijevodu je jedan lakat“, pruža Ilija lijevu ruku i desnom prijeđe od vrha prstiju do ramena.
Dunav je ovdje širok četiri kilometra, u njega se ulijevaju četiri planinske rijeke (Morava, Mlava, Karaš i Nera) upumpavajući velike količine šljunka, pijeska, kamena i mulja. One presijecaju maticu Dunava i čini da rijeka, iako tako široka, bude izuzetno mirna. Jednu tako mirnu vodu svi žele kontrolirati jer je pogodna za prelazak na drugu stranu. Ali, ne znaju samo Turci tajnu Dunava pa su na svega dva kilometra odavde pronađene tri rimske tvrđave, pa onda još keltska, mađarska i austrijska
U sredini tvrđave pronađen je kružni objekt za koji se mislilo da je džamija, ali je istraživanjem utvrđeno da datira iz rimskog doba i da posvećen je bogu Jupiteru. Pitanje zašto su ga Turci ostavili originalnog kakav je napravljen i zašto ga nisu prepravljali. To će nam bit jasno, naglašava Ilija, tek kada riješimo zašto se tvrđava zove Ram. „Postoje razne legende, neke su prilično bajkovite, ali naučni pristup nas navodi da pogledamo kako su ga drugi zvali. Ispostavit će se da ga zovu imenom Hram, riječju keltskog porijekla koja se udomaćila u brojnima drugim jezicima na područjima gdje su svojim gradovima i hramovima boravili. Kada Turci dođu u mjesto koje se zove Hram i pronađu vojnički hram posvećen vojničkoj sreći i vojniku koji je svladao rijeku i sve što ga je snašlo s druge strane pa da ne baksuziraju svoj vojnički pohod, ovo ne ruše. Ako to stavimo u percepciju da gradnju naređuje sultan koji druguje s Leonardom da Vincijem, koji spašava Židove i njeguje tekovine rimskog carstva jasno nam je da će narediti da se tvrđava gradi u krug i da se ovo sačuva“, gotovo teatralno pripovijeda Ilija i zaključuje: „Vjetar će zemljom koju će nanositi, zatrpati i Hram i Ram. Doći će do mnogo promjena stanovništva, zaboravit će se i gdje je bio podignut i kome je bio posvećen. Naš jezik baš ne podnosi h kada se nađe na prvom mjestu pa je sada nekome hladno, a nekome ladno, netko hoće netko oće. Slovo h će se izgubiti, hram će se zatrpati i čekat će moderno doba da ugleda svjetlost dana i da ova zanimljiva priča bude ispričana do kraja“.
Tvrđava je, zahvaljujući Turskoj agenciji za istraživanje i razvoj (TIKA) u potpunosti obnovljena i službeno otvorena u ožujku 2020. godine. Obnova je trajala svega dvanaest mjeseci, ali je bilo potrebno pet godina za njeno istraživanje kako bi se utvrdio točan sastav maltera i ph vrijednost vode kojom bi se malter zamiješao. Iz rudnika je donesen originalni kamen škriljac koji je utvrdi dao postojanost i specifično plavo-zelenkastu boju, ručno je napravljeno više od 20 tisuća komada cigle, umjesto kranova korišteni su čekrci kao u vremena građenja. Sve je trebalo učiniti da bude ista onakva kakva je bila prije 400 godina. Na obnovi je, uz turske stručnjake i majstore, bilo angažirano četrdeset stalno zaposlenih radnika.
.JPG)
Časopis National Geographic tvrdi da je najljepši suton na Dunavu onaj koji se može vidjeti sa zidina Ramske tvrđave. Predivan je i pogled na južni Bant sa druge obale do kojeg se lako može doći skelom čime se put skraćuje za 120 kilometara u odnosu na cestovni preko Smedereva i Kovina. Putnici se organizirano prevoze od 1920. godine, ali se rijeka prelazila još keltskih vremena. Putnički i teretni promet s manjom (do 100 tona nosivosti) ili većom skelom (do 200 tona) funkcionira bez prekida od uspostavljanja stalne linije 1985. godine. Privremeni prekidi mogući su samo u slučaju ekstremnih vremenskih nepogoda: jakih vjetrova, gustih jesenjih magli i velikih količina leda. Udari košave znaju dosegnuti od 120 do 150 kilometara na sat, a valovi biti visoki do tri metra. Sa 4200 metara to je najduža skelski put na Dunavu, traje oko pola sata.
MELEM ZA DUŠU I FABRIKA ZDRAVLJA
Đerdapskom magistralom dolazimo do Srebrenog jezera, sve popularnije turističke destinaciji, prema mnogima jedno od najljepših mjesta za odmor u Srbiji. Nalazi se četrnaest kilometara istočno od tvrđave i dva kilometar od Velikog Gradišta, u okruženju šumovitog Belog Bagrema, tamo gdje Dunav meandrira. Nastalo je pregrađivanjem rukavca zarad odbrane od podzemnih voda čime je stvoreno 14 kilometara obale, jedno od najvećih jezera u Srbiji. Ime je dobilo po srebrnom odsjaju koji jezero ima u popodnevnim satima kada sunce zalazi iza Karpata.Tada čitavo jezero bude prekriveno srebrnim iskricama. Voda je bistra zbog prirodne filtracije kroz brojne pješčane dine.
Destinacija nudi bezbroj sportskih, rekreativnih i gastro sadržaja i sve ono za odmor i uživanje na plaži. Po potražnji za kongresni, obiteljski i sportski turizam na četvrtom je mjestu u državi. Uz to, jezero bogato ribom pa ga s pravom nazivaju rajem za ribolovce. Tu je ulovljen šaran težak 45 kilograma, trajno zabilježen u Guinnessovoj knjizi rekorda.
U prvih šest mjeseci ove godine na Srebrnom jezeru je ostvareno 40 tisuća noćenja od kojih je 11 tisuća inozemnih. „To je dobar pokazatelj da je sezona usprkos lošem vremenu dobro krenula. Očekujemo da će jul, august i septembar donijeti dosta veliku posjećenost“, kaže Dajana Stojanović, direktorica Turističke organizacije općine Veliko Gradište.
Velika je ponuda hrane i pića na obali. Za nas je odabran restoran Dinčić. Obitelj se ugostiteljstvom bavi dva desetljeća, u ponudi su lokalni specijaliteti koji će nam otkriti svu raskoš okusa u, primjerice, mućkalici ili u trljanici – namazu od ljute paprike, sira i češnjaka koje možemo jesti sa uštipcima. Naravno, tu je i dunavska riba, specijalitet je smuđ, šaran ili kečiga u kombinaciji sa shi-takama i šparogama.
U središte Velikog Gradišta ovoga puta nismo stigli, ali evo nekoliko važnih stvari o gradu u podnožju Karpata i Homoljskih planina. Nalazi se na Đerdapskoj magistrali, 144 kilometara od Beograda. Kažu da ga krase čiste ulice, odlično opskrbljena tržnica, prostrani gradski trg, stogodišnji park, popločeno šetalište do Srebrnog jezera, Narodni muzej s preko 1500 jedinstvenih eksponata i bogat kulturno-zabavni i sportski život. Ovoga ljeta trebala bi početi gradnja jedinstvene marine na Dunavu sa 200 vezova, a do kraja godine završiti biciklistička staza do Srebrnog jezera i tvrđave. Kad smo kod biciklista valja još dodati da kroz Ram prolazi i međunarodna Dunavska biciklistička ruta. U okolici je sveti i ljekoviti izvor Biskuplje do kojeg se nekih kilometar i pol može makadamskom cestom, a u šumovitoj udolini, tri kilometara od sela Kurjače čuveni manastir Nimnik.
Ram i Srebrno jezero obišli smo u jutarnjim satima. Uz to, iz sivih oblaka prijetila je neka svibanjska kišica pa nisamo doživjeli čarobni zalazak, a ne vidjesmo ni prosuto srebro na površini jezera. Eto razloga da se uskoro vratimo. Obećasmo, a onda krenuli dalje - u Golubac, najširi osmijeh Dunava. O tome za nekoliko dana, u trećem nastavku ovog serijala.
