Yaletove plemenite i dobroćudne oči promatraju su nas čas blago, čas uznemireno. Puno nas je, vrzmao se oko njegovog boksa u staji ergele Ljubičevo naoružani fotoaparatima u želji da uhvatimo snagu i ljepotu njegova tijela. Otuda taj nemir. Ali, tu je njegova šaptačica Ivana Perić. Umiruje ga osjećaj povjerenja, ljubavi i prijateljstva, a mi se divimo njegovom dostojanstvu i strasti. Yale je sedmogodišnji izvanserijski pastuh vrhunskog grla, potiče od Skat Dadija, jednog od deset najboljih pastuha svih vremena u Americi. Na aukciji u Sjedinjenim Američkim Državama 2018. godine za milijun dolara kupio ga je veterinar iz Londona Nebojša Petrović i darovao ergeli kako bi svoje izuzetne gene prenio na dolazeće generacije ždrjebadi, buduće šampione na mnogim trkalištima. Yale je do ozlijede i aukcije ostvarivao briljantne rezultate na trkalištima širom svijeta. Ivana je ponosna na njega, ali i na sve ostale konje o kojima brine. Tu je nešto više od godinu dana, prije toga četrnaest godina radila je kao kuharica. „Dolazila sam ovdje svaki drugu dan, konji su me upoznali daleko prije nego što sam počela raditi. Ljepše mi je, puno lakše nego u struci i sasvim sigurno bez stresa. Konji me odmaraju i jako mi je žao što se i ranije nisam odlučila na ovaj korak“, kaže Ivana.
Ergela Ljubičevo na kojoj se uzgaja engleska punokrvna rasa konja galopske sorte, smještena je pet kilometara od Požarevca. Jedna je od najstarijih i najtrofejnijih ergela u Srbiji, osnovao je knjaz Miloš Obrenović 1860. godine s ciljem da se uzgojem najboljih konjskih rasa unaprijedi konjogojstvo. Nešto kasnije njegov sin Mihailo daje joj ime „Ljubičevo“, po svojoj majci, kneginji Ljubici. Na posjedu od 300 hektara sagrađen je Ljubičin konak i nekoliko štala, a na čitavom putu od grada do ergele zasađena su stabla hrastova. Početkom 20. stoljeća izrasla je u instituciju europskog ranga, imala je oko 500 grla plemenite rase. Proslavila su je grla Ljubičevac, Kastor, Ramoz, Hajdžan. Ljubičevac je nepobijeđeni galoper, osvajač Trostruke krune pa su mu u središtu imanja podigli spomenik. Taj je uspjeh ostvario 1974. godine pobijedivši u sve tri klasne trke.
NE VADI ME BEZ POVODA, NE VRAČAJ ME BEZ ČASTI
Danas ergelu nazivaju oazom mira i tišine i jedan je od jačih turističkih aduta Požarevca zbog kojeg u istočnu Srbiju dolaze tisuće turista iz zemlje i inozemstva. Gosti je posjećuju tijekom cijele godine, ali najveći broj svoj dolazak ipak vezuje uz međunarodnu turističko-sportsku manifestaciju Ljubičevske konjičke igre koje se od 1964. godine održavaju prvog vikenda u rujnu na hipodromu u Požarevcu, jednom od najstarijih sportskih objekata u Srbiji.
Požarevac i njegova okolica tih dana postaju centar konjičkog sporta i konjičkih vještina. U gradu vlada pravo karnevalsko raspoloženje, sastaju se moderni vitezovi, ljudi od sedla i mamuza. Zajašu svoje četveronoge ljepotane i podjele megdan na hipodromu. Ove godine održat će se po šezdeseti put. „Praznik je to Požarevljana i naših gostiju kada simbolično otvaramo kapije grada. Od svečanog defileja učesnika do završnog nadmetanja višebojaca na prepunom stadionu sve ključa od silne želje za pobjedom i bodrenjem svojih favorita. Ljubičevski višeboj je po originalnosti, ljepoti i dinamičnosti jedinstveno nadmetanje hrabrih momaka na odabranim konjima u pet tradicionalnih disciplina“, kaže Vasilije Vaso Baldić, v.d. direktora Turističke organizacije Grada Požarevca.
Viteška pobjednička ruka višeboja, osim novčane nagrade, prima pehar, plašt i sablju, Sablja je unikatna, posebno skovana za viteza Ljubičevskih igara i svaki novi pobjednik dobiva je od svog prethodnika i s ponosom je čuva do sljedećih igara. Sablja ima ugraviran viteški moto: Ne vadi me bez povoda – ne vraćaj me bez časti. Natjecatelju koji tri puta zaredom pobijedi sablja ostaje u trajnom vlasništvu. U 59 igara je takav uspjeh je ostvario samo jedan natjecatelj. Prema pravilima na natjecanju može sudjelovati dvadeset konjanika
Na hipodromu, sagrađenom 1892. godine, konjanici nam prezentiraju svoje vještine i natjecateljske discipline: sjeća sabljom, gađanje kopljem, kurirsko jahanje, gađanje strijelom i topuzom. Pažljivim okom prati ih trener Rade Milovanović, petostruki pobjednik u višeboju i zapovjednik parade kojom se igre otvaraju.
S betonske tribine koja prima deset tisuća gledatelja zajedno s nama prezentaciju prate njihovi prijatelji iz kluba, članovi obitelji i građani. Svaki uspješni potez nagrade aplauzom i uzvicima bravo. I oni su znatiželjni, pitaju nas zašto smo tu, tko smo, što smo, odakle smo. Iz Rumunjske, Bugarske, Rusije, Čilea, Beograda, Novog Sada, Sarajeva, Skopja, Ljubljane, Pirana, Kranja, Pule, Rijeke, Valpova, Virovitice ...
- U Virovitici, ne postoje pritisci, i žive mirno svi kao hipici u Virovitici – zapjevaše oni u glas i pitaju koliko još ima hipika u toj Virovitici.
- Mora da je lijep grad kad je ušao u Đoletove stihove?
- U to se morate sami uvjeriti. Dođite, istražite, grad je prekrasan, ima što ponuditi. Uzvraćamo gostoprimstvo. Nego, imam ja ovdje prijatelja i kolegu. Vaso, Radio Bravo.
- Kako ne bi znali Vasu, naš prvi komšija.
- Svijet je ipak malen.
Hipodrom se nalazi tri kilometara od središta grada, prostire se na površini od oko 50 hektara. Pogodan je za sve vrste konjičkih natjecanja. Sportski dio čine dvije trkače staze A kategorije: travnata galopska (1550 m) i kasačka (1400 m) sa skakalištem za preponske utakmice. Njime upravlja Konjičko društva Knez Mihailo koje bavi razvojem konjarstva i konjičkog sporta kroz organizaciju konjskih trka, konjičkih takmičenja i škole jahanja. Ima oko 400 članova podijeljenih na 18 sekcija i jedno je od rijetkih sportskih organizacija u Srbiji u kojoj je škola jahanja besplatna. „Ovdje se, u školi jahanja za djecu od deset pa na više godina, stvara konjička baza jahača ili budućih džokeja. Tako su i ovi naši konjanici ili višebojci, od kojih su neki već vitezovi ili će to postati počeli“, kaže nam predsjednik Aleksandar Milenković.
U DORATA SVEGA DOBROGA
Nekadašnja privatna ergela Salaša Dorat, 2016. godine preuređena je u etno restoran istog naziva s velikim dvorištem i dječjim igralištem u prirodnom ambijentu. Nude se tradicionalna jela domaće kuhinja pripremljena od lokalnih proizvoda, nezaobilazni roštilj, janjeće i praseće pečenje te janjeće i teleće saće. Restoran je uređen u rustikalnom stilu s brojnim etno detaljima. U jednom njegovom dijelu dominira fotografija s portretima nenadmašnih glumaca srpske kinematografije koji su još za života ušli u legendu i kolektivna sjećanja bolje prošlosti za birtaškim stolom iznad čiji glava stoji egida Kafana kod Besmrtnih. Tu je i fotografija Tome Zdravkovića s dva slavna citata: Novac potrošen u kafani je novac uložen u sećanja i Nije bitno u kojoj kafani sediš, već ko sedi za tvojim stolom.
Nadahnuti odličnim ručkom u prekrasnom ugođaju idemo dalje, do Viminacijuma, arheološkog nalazišta iz rimskog doba, 12 kilometara od Požarevca. Prolazimo pored čuvene termoelektrane (na lignit) Kostolac, druge po veličini u Srbiji. ukupne snage 1007 MW i maksimalne proizvodnje 6,2 milijuna MWh električne energije godišnje.
Viminacijum je antički rimski grad osnovan u prvom stoljeću, nekadašnji glavni grad provincije Gornje Mezije koja je obuhvaća teritorij današnje Srbije, Bosne, Crne Gore i Sjeverne Makedonije. Bio je to veliki grad sa razvijenom infrastrukturom, trgovima, kazalištem, kupatilima, vodovodom i gradskim bedemima. Trajao je do početka sedmog stoljeća, imao više desetina tisuća stanovnika. Logor oko kojega je nastao grad bio je sjedište VII Claudijeve legije. Godine 441. Huni ga razaraju do temelja, obnovljen je kao pogranično vojno utvrđenje 535. godine.
Arheološki park otvoren je za posjetitelje 2006. godine. Do danas je otkopano 14 tisuća grbova i otkriveno oko 50 tisuća predmeta, od toga tisuću zlatnih. „Svi pokretni artefakti, mramorne skulpture, nadgrobne ploče, sarkofazi, nakit i posuđe čuvaju se u Narodnim muzejima u Beogradu i Požarevcu“, kaže Emilija Arsić, turistička vodičkinja na ovom lokalitetu.
.jpg)
Nekih 270 metara od Carskog mauzoleja Viminacijuma pronađen je očuvan skelet mamutice star oko milijun godina – jedan od najstarijih na svijetu. Mamutica je nazvana Vika i zajedno s ostalim pronađenim skeletima mamuta (Nosko, Trbuško, Džomla i Mapi) čuva se u podzemnoj pećini, palentološkom Mamut parku koji je za posjetitelje otvoren 2014. godine. Nalazi se 30 metara pod zemljom, podupire je devet drvenih lukova, a osvjetljava sunčeva svjetlost, što stvara jedinstven doživljaj.
Tu je i Limes park kojeg čine replika rimskog vojnog logora, visinski poligon sa konopima, specijalni poligon sa preprekama za obuku rimskih legionara, kao i prostor za prezentacije, predavanja, obuke i radionice, pogodan za školski i kongresni turizam. Svakodnevni život i duh Rimskog carstva osjeti se na svakom koraku pa i smještaju u barakama rimskih legionara sa šestokrevetnim barakama. Za one koji se žele u potpunosti uživjeti duh antičkog vremena mogu se odjenuti u toge, nacionalnu nošnju starih Rimljana i u restoranu izabrati kakav rimskii specijalitet.
POŽAREVAČKI MIR
Na brdu Sopot, s kojeg se pruža pogled na grad, nalazi se Etno park Tulba s tradicionalnim vrijednostima narodne arhitekture Braničevskog kraja iz 19. stoljeća. Sastoji se od dvodijelne i četverodijelne kuće i hambara za skladištenje žitarica. U sklopu parka nalazi se etno restoran i replika šatora Požarevačkog mira s postavkom kostimiranih pregovarača odjevenih u duhu vremena 18. stoljeća.
Požarevački mir je povijesni događaj europskog značaja. Prethodi mu dvogodišnji rat između Turske i Austrougarske u kojem je Turska izgubila i primorana na pregovore koji su trajali od 5. lipnja do 21. srpnja 1718. godine. Na mirovnom kongresu, u devet sjenica, sudjelovali su Austrija i Mletačka republika s jedne i Turska s druge strane uz posredovanje Engleske i Nizozemske. Mirovnim sporazumom Austriji su pripali dijelovi Srbije do Zapadne Morave, dio Bosne i Slavonije. Požarevački mir iscrtao je današnju južnu granicu između BiH i Hrvatske.
Požarevac je slučajno izabran kao mjesto pregovora. Austrijanci su htjeli Smederevo, Turci Kladovo, a Požarevac je kao mjesto na pola puta, bio kompromisno rješenje. U gradu nije bilo ni jedne zgrade koja bi mogla primiti sve pregovarače pa je podignut šator. Turci su inzistirale na ravnopravnosti svih strana, vjerovali su da onaj tko ulazi prvi u pregovarački prostor priznaje inferiornost. Kako bi svi ušli u isto vrijeme napravljena su tri ulaza u šator. Sve je bilo organizirano po principu jednakosti, od veličine šatora i njihove udaljenosti do najsitnijeg detalja u samom protokolu.
FINA GOZBA U ZATVORSKOM PREPORODU
Ono što je u Hrvatskoj Lepoglava, u Bosni i Hercegovini Zenica, u Srbiji je Zabela - najveći zatvor u kojem obitavaju najokorjeliji kriminalci. Zenicu su opjevali momci iz Zabranjenog pušenja, a Zabelu Riblja čorba. U restoranu Preporod, tik do ćelija ali van zaštitne ograde, oduvijek se dobro i jeftino jede. Hranu pripremaju, serviraju je i poslužuju osuđenici za lakša krivična djela koji primjernim vladanjem to zaslužuju. U prošlosti restoran je bio kultno mjesto za razne proslave, a posebno dočeke Novih godina. U ožujku 2012., zbog neispravnog dimnjaka, izbio je veliki požar koji je sasvim uništio krov, malu salu i kuhinju, pa je oko 600 kvadrata tri godine bilo neupotrebljivo. Detaljno je rekonstruiran i obnovljen 2015. godine. Uživamo tako u krepkoj juhi i pogači, ljutim papričicama i raznom povrću, janjećem i svinjskom pečenju, etno glazbi i narodnjacima kad u jednom trenutku sa zvučnika dopre zvzuk nekda velikog hita poznatog iz serije Sivi dom: Sve što želim u ovom trentku...
Nije to sve što možemo vidjeti i doživjeti u Požarevcu, gradu od 60 tisuća stanovnika, osamdeset kilometara udaljenom od Beogradu, do kojeg se dolazi autocestom E 75. Središte je Braničevskog okruga, administrativni, ekonomski i kulturni centar Srbije. Grad je prepun turističkih događanja tijekom cijele godine, njihov korzo uspoređuju s beogradskom Skadarlijom, brojne su galerije i muzeji, restorani i kafane, crkve i manastiri. Okružen je trima rijekama - Dunavom, Velikom Moravom i Mlavom.
***
Reporter portala Virovitica.net istočnom je Srbijom krstario sredinom svibnja zajedno s još dvadesetak turističkih novinara iz više europskih zemalja u organizaciji FIJET Srbije, lokalnih turističkih organizacija i doajena turističkog novinarstva Srbije - Đorđa Mihajlovića i Radmila Bumbera. Ovo je prva priča s tog uzbudljivog putovanja fascinantnog Donjeg Podunavlja. Slijede putopisi iz Velikog Gradišta sa zagrljaja plavog Dunava i zlatonosnog Peka, Kučeva sa tajnama Homoljskih planina i Golubca, s mjesta gdje je Dunav najširi.
