Bila jedna žena, zaljubljena u dvojicu. Dvojica su bili vrlo različiti, jedan tamno ozbiljan, drugi vječito nasmiješen, tako da ih nikako nije mogla pomiješati, odnosno, umijesiti u jednoga. Kad je ispijala vino, jedan se, onaj nasmiješeni, naginjao s leđa i preko njezina ramena pio, drugi je, onaj tamni i ozbiljni, pio gledajući ju u oči.
“Što da radim”? jadala se žena njima dvojici, iskreno. “Nikako ne mogu bez obojice vas”.
Na ovo jadanje onaj je ozbiljni još više tamnio, dok se onaj nasmiješeni smiješio još slađe.
Žena, zapravo, nije bila nesretna. Samo je mislila da, eto, nije u redu voditi ljubav s dvojicom. Mislila je tako, jer se tako nije običavalo, jer se i na samu pomisao zgražavalo, jer se grijehom smatralo tkati na dva razboja.
Jednom je, na ulici, susrela prijateljicu, uzbuđenu do suza.
“Što ti se dogodilo”? pitala je.
“Meni, srećom, ništa”, odgovorila je prijateljica. “Ali naša daljnja rođakinja osramotila je cijelu porodicu. Zamisli, otkrilo se da je imala ljubavnika. Muž sada traži rastavu”.
Žena htjede nešto zaustiti, ali joj se riječi mudro vratiše u grlo.
Požuri se kući, i spusti se u naslonjač.
“Kako to da moja dvojica ne traže rastavu”? pomisli.
Kasnije, te večeri, oni joj objasniše:
“Radi se o dva prilaza istoga. Radi se o Istomu Njemu na dva načina. Zašto bi se Isti lišavao svojih razlika”?
Ni istok i zapad nisu isti, mada su kapije istoga neba.
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga pripovijedaka-bajki 7. (još neobjavljeno)
