Banner
Beroš: Epidemiološka situacija dobra, no okupljanja mogu pogoršati stanje
DHMZ: Pretežno sunčano i vruće, popodne mogući pljuskovi
Više turista nego cijele 2020., iznos fiskaliziranih računa bolji od 2019.
Sudarila se dva teretna vlaka kod Križevaca, ozlijeđen strojovođa
Prijatelji životinja: Pripazite gdje ostavljate životinje na čuvanje
Još dvije braniteljske udruge osudile istup Vučemilovića i podržale Medveda
Plenković ponovno pozvao građane na cijepljenje

  Pronađena zemlja

Ispravak točnog navoda

  Boris Pavelić/Novi list           05.05.2016.         1624 pogleda
Ispravak točnog navoda

Tko o čemu, Kolinda Grabar Kitarović o Voltaireu. »Čak i ako se ne slažem s onim što je rečeno, uvijek ću braniti pravo da se nešto kaže« – tom rečenicom velikoga prosvjetitelja, prema navodu objavljenom u medijima, predsjednica Republike doklipsala je u utorak u Novinarskome domu do kraja svojega govora, mučeći se s bučenjem glasne družine privrženika slobode govora, koji su zvižducima »zapaprili« njezinu predstavu za američke domaćine i prostodušne svjetske promatrače. Ali taj točan navod ovdje valja ispraviti.

Prvo, je li uistinu točan? Ako je, naime, vjerno prenesen – predsjedničina govora na službenoj stranici nema – predsjednica Republike podrugljivoga francuskog velikana nije citirala kako valja. Mnogo je varijanti te možda i najpoznatije misli jednoga od najvećih slobodara ovoga svijeta, ali hrvatska se predsjednica poslužila nekakvom razvodnjenom verzijom koja, zapravo, ne znači ono što je autor traktata »O toleranciji« uistinu htio reći – da je »do smrti« spreman braniti sugovornikovo pravo da kazuje ono s čim se Voltaire ne slaže. Jer, ako branite tek pravo da se »nešto kaže«, to ne mora značiti da istodobno, precizno, branite i govor koji vam se ne dopada. Ako branite tek pravo da se »nešto kaže«, to ne mora uključivati ono s čim se ne slažete.

I da, baš tako Kolinda Grabar Kitarović brani slobodu govora: braneći pravo da se »nešto kaže«. Da se, recimo, Oliveru Frljiću kaže da ga treba skratiti za glavu. Da se Nini Violić kaže da će joj nauditi djeci. Da se Zoranu Pusiću kaže da je veleizdajnik. Da se Miloradu Pupovcu kaže da je četnik. Da se na utakmicama kaže – »Za dom spremni«. Da ministar Hasanbegović kaže kako će prekinuti financiranje neprofitnih medija. Da vlada kaže kako će razriješiti Vijeće za elektroničke medije. Da ministar Hasanbegović kaže kako je financiranje talijanskih medija »Radinov reket«. Da Anto Đapić kaže kako »Za dom spremni« treba legalizirati. I tako dalje, i tako dalje. Da, Kolinda Grabar Kitarović itekako brani pravo da se »nešto kaže« – ta cijeli svijet već o tome piše.

Istodobno, Grabar-Kitarović isti taj svijet misli obmanuti. Pomno odabire na koga će se pozvati: u utorak u Novinarskom domu, za osjetljive američke uši, na stvaratelje slobode, Voltairea i Jeffersona. A kad tamo, iza njezinih leđa – potop. U hrvatskome predsjedničkom uredu nije još sjedila osoba do te mjere spremna na jeftinu hipokriziju: Tuđman se s medijima obračunavao bez kalkuliranja, osobno, otvoreno, balkanski, šakama i porezima, i režeći ako treba; Mesić i Josipović nisu se u medije pačali u mjeri u kojoj bi se to miješanje moglo okrstiti pritiskom; Kolinda Grabar-Kitarović, na prvi pogled, pravi je med i mlijeko – s onim svojim zaleđenim propagandnim osmijehom, pršteći od optimizma, izlazi na otvorenu scenu, i započinje nisku probranih citata: terli Jefferson, terli Voltaire...

Proziran je taj pokušaj da se Grabar-Kitarović prikaže onim što nije. Zato su je i izviždali: govori neistine. »Sloboda medija jedna je od ključnih sloboda i ljudskih prava«, reče ni ne trepnuvši. Ali, za boga miloga, zašto šuti o nepogodi Hasanbegović? I tko je prije dva i pol mjeseca navalio na »Novosti« tvrdnjom da »ima i onih koji svojim javnim djelovanjem godinama provociraju, iritiraju, pa i vrijeđaju najveći dio hrvatske javnosti, neistinito prikazuju i čak izruguju Domovinski rat i, u osnovi, niječu stvarnost, a implicitno i samu ideju hrvatske države, stvarajući tako ozračje napetosti, isključivosti i netolerancije«? I koliko je prošlo od te »hrvatujuće« inačice volterijanizma do fizičkog nasrtaja na Antu Tomića, u kojemu je teško ozlijeđen slučajnu prolaznik? I što je o tom napadu rekao Zlatko Hasanbegović? Parafrazirao predsjednicu. I zato, bilo bi dobro da predsjednica građane ove zemlje prestanete smatrati bedacima. Ne zagovara ona slobodu medija, ni odgovornost za javnu izrečenu javnu riječ, kako nas na Facebooku uvjerava. Ne, ona dopušta slobodu slavljenja ustaštva, a podržava ministra koji gasi i napada slobodne, kritičke i manjinske, a obogaćuje nacionalističke medije.

Grabar-Kitarović nema moralno pravo pozivati se na američke Očeve utemeljitelje, ni na autora Rasprave o toleranciji. Podsjećamo zato, ispravljajući točan navod, na drugu jednu Voltaireovu misao, koja kudikamo vjernije dočarava stvarne političke namjere sadašnje stanovnice Pantovčaka: »Tirane uvijek krasi tanahni sjaj vrline; prije nego ih unište, oni podupiru zakone«.

Kolumna Pronađena zemlja Borisa Pavelića, Novi list

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.

terzo
7.5.2016. 10:02
Jedan od najvecih provokatora i seratora (na ovim meridijanima), si upravo ti .
Branis svoje , a po drugima seres . Mrss !!!


Još iz kategorije Pronađena zemlja