Skele su opkolile stoljetnu palaču Pejačević, nekada, za minulih vremena veličanstveni primjer baroknog graditeljstva i pored Crkve sv. Roka, Dvorca, Prve hrvatske štedionice i još svega nekoliko takvih zgrada i spomenika kulture, nulte ili prve kategorije više i nemamo reprezentativnijih građevina i u odnosu na druge, nama slične gradove, pa čak i one mlađe, prilično smo skromni.
Razlog tomu je vjerojatno sam položaj u kojemu je ''centrum'' grada na brežuljku i na njemu iz nekadašnjih tvrđava, burgova i opkopa, kasnije sazdani dvorac kao središnja građevina okružena presahlim jezerom i parkom.
Još od vremena tog nesretnog požara 1997. godine i pod smiješno razjašnjenim okolnostima neispravnosti dimnjaka, ali zdravom razumu posve neshvatljivim i sumnjivim okolnostima kada je izgorjelo krovište palače Pejačević, čudoga li čuda, tik do vatrogasnog doma i vatrogasaca (?!), vodile su se rasprave i postavljala razna pitanja u svezi te građevine u samom centru grada koja je za onih davnijih dana kada su vatru gasili kantama s vodom i jednim kolima i pumpom na ''hooruuk pogon'', zajedno sa trgom, bila ondašnja žila kucavica gospodarskog razvitka grada s trgovinama i obrtima i žitnicom u dvorištu.
Nakon obnove krovišta radovi su naglo stali a palača stavljena na čekanje te su usput zbrinuti i njeni tadašnji stanari. I nakon desetak godina statusa ''ni vamo - ni tamo'' radovi su opet, na svu sreću, pokrenuti. Ondak su opet nešto stali pa dok se nije pronašao novi izvođač i jamac te povoljniji model ali onako laički tumačen ''daj da bi dobio'' lokalna nomenklatura je konačno, kada smo svi već pomislili da će ta naša ''Hirošima'' na kraju sama od sebe s vremenskom prolaznošću propasti, počela s obnovom tog spomenika prve kategorije čiji je izvođač prethodno ugradio, prvo betonsku - a u budućnosti, staklenu, kocketinu u taj preostali povijesni dio nevjerojatno nalik jednoj drugoj, nešto starijoj kockici, prije devedesetih, samo tamnijih boja, iz koje danas zajedno vladaju ili su vladali i jedni i drugi ovim našim gradom. (Svaka sličnost ili ne daj bože neka loša namjera je plod čiste slučajnosti... samo tvrdnja). Ali eto... pišući ovo pala mi je napamet i još jedna takva ''biser'' kockica (bez kojih se izgleda ne može), recimo, ona bivša Ferimportova u Zagrebu, nasuprot HNK - a koja se isto tako obnavlja, ili se obnovila, ali zdravo gledajući, te vrste obnove i te ''kockice'' nikako ne spadaju u te povijesne vizure, osobito ako su tako sekundarne kao kod nas, i koje bismo tako plebiscitarno (valjda) htjeli sačuvati, jer ne neoprostivo nagrđuju cijeli kompleks, pejzaž i kontekst u cjelini.
Kod današnje obnove naše palače Pejačević upada u oči, ako se malko bolje pogleda, da se ne radi baš o restauracijskoj obnovi njenog vanjskog izgleda jer se vidljivo ispod ravnih nosača nekadašnjih mnoštva prozora i vrata u donjoj etaži obnova nastavlja s uzidavanjem polukružnih svodova što nikako ne prati stvarno stanje i postavlja se pitanje kako je i zbog čega ta ''nova'' varijanta dobila (ako je), prođu kod onih arhitektonsko - konzervatorskih krugova.
No, kad pogledamo svu tu patnju i nečinjenje kroz svo to prošlo desetljeće i još ''ohoho'' , i ako želimo nešto vrlo vrijedno i temeljno sačuvati iz te ''mikeške'' prošlosti ovoga grada i da ostane na životu pa makar i u takvom ''novoprilagođenom'' obliku moramo se pomiriti s time, valjda i jedino mogućim, i likovati : - Ipak se kreće!!!
Usput se moramo nadati da nova fasada valjda neće biti, ni u tragovima, nalik na onu fašanjsku, kao ona dugačka zgrada, to jest, kompleks ''Torcide'' s početka korza na istom trgu kao i ova palača.
