Intervju sa samim sobom - prvi (Franjo Halusek)

Na osnovi osobnog iskustva zaključio sam, da je, možda, najbolje promišljati u tišini, onako sam sa sobom.  Naročito, ako se to odnosi na životno usmjerene teme, aktualna pitanja, pa i probleme društva uopće. Ipak,  da ne bi bio previše sebičan, a i radi eventualne mogućnosti promišljanja drugih, čini mi se zgodno, da se takvo, osobno promišljanje, možda, treba i objaviti, podijeliti s drugima. Na taj način, postojala bi mogućnost postizanja neke mini sinergije stvorene promišljanjem više ljudi, na iniciranu temu, ili povodom nje i to u uvjetima potpunog mira i slobode, tj. na način, kako tko želi i hoće. Bez sustezanja i bojazni od reakcije drugih, kao i eventualnih posljedica s te osnove.  Primjećujem, svuda oko nas, naglašenu pojavu, da ljudi među sobom, sve se slabije slušaju i što je najgore, često uopće ne razumiju. Nije mi poznato, koliko prakticiraju da sami promišljaju o životu i životno usmjerenim  temama. Ali, ako sudim po sebi, sigurno ne dovoljno. Upravo radi toga, bilo bi dobro, da svatko sam, što više radi na sebi. Možda bi, na taj način, prije spoznali, što je to uopće važno u životu? Koji su to stvarni problemi? Kojim redoslijedom i kako ih trebamo rješavati? A nakon toga, vjerojatno, bi lakše i bolje razumjeli  jedni druge, ali i više upoznali sami sebe, što je možda i najvažnije. Stoga vrijedi pokušati.

Znamo li upravljati promjenama?
- Mislim, da je to naš velik, ako ne i najveći problem. Poznata je činjenica, da je sve podložno promjenama i da bez promjena, nema niti napretka. Unatoč te spoznaje, izgleda da se mi u tome, bar do sada, jednostavno nismo snašli. Ponašali smo se, bojažljivo, kao da se bojimo promjena, tako da svjesno, ili ne, činili smo sve, da do stvarnih promjena ne dođe. Ako se netko, odgovorniji, ambiciozniji i pojavio,  te započeo pozitivne promjene, odmah bi se našla većina koja bi se tome protivila, a ne rijetko, čak i oni, koji su donosili zakone, te na toj osnovi i propisivali promjene. Iskustvo mi govori, da se često događalo, da su vršioci promjena ne slavno i za njih tragično završavali. O promjeni ili ne, presudno odlučuju interesi dominantne grupe, ili nekog moćnika, ali i mentalni sklop neke sredine. U prilog tome govori i činjenica, da u istom sustavu, neke sredine napreduju i brže se razvijaju, a druge očigledno  zaostaju.

Znamo li upravljati ljudskim resursima?
- To je naš drugi i u velikoj mjeri, prisutan problem. Iako nisam imao priliku upoznati neku cjelovitu informaciju o stanju upravljanja ljudskim resursima kod nas, a nisam siguran da takvo nešto i postoji, iskustvo me opet ući, da većina kod nas, ne cijeni vrijednosti svojih kompetentnih ljudi, pojedince s naglašenim moralnim i etičkim kvalitetama. I to, bez obzira na njihova znanja, vještine i ostvarene rezultate. Možda je to samo moje iskustvo, ali ipak, ono je bazirano na praksi od 35g. rada. Da su nam ljudi najveće bogatstvo, postojala je dugo vremena, samo parola. Istini za volju, parola koja je dobro zvučala. Nju su obično izgovarali oni, koji su, kako bi to rekao u svojim načelima Peter: »dostigli i postigli stupanj vlastite ne sposobnosti». Ne znam, zašto više ne cijenimo svoje ljude?

Odgovor samo naslućujem. Ali znam, da propušteno i izgubljeno, neće biti lako ispraviti i nadoknaditi. Kod nas je još uvijek najvažnije s kim ste, a ne, tko i kakvi ste? Osim toga, važno je i da budete s onima koji su na vlasti. Jer oni donose i kroje zakone po svojoj mjeri, a onda i priča koja slijedi, o vladavini prava i pravnoj državi, više i nije tako važna.  Umjesto toga, građanima RH, ne treba bilo kakva, nego  pravedna pravna država!  Oni su to, po svemu sudeći, moramo priznati, zaista i zaslužili. Ako niste s onima na vlasti, onda je dobro biti bar u grupi koja ima moć, u prijevodu novac.  A dalje, sve ide  lakše. Ostali problemi svode se na pitanje cijene.  I tako, dolazim do pitanja: Ima li netko, za koga bi se moglo reći, da je, ili da je bar u najvećoj mjeri, kriv za takvo stanje? Po svemu sudeći, nema. Nitko nije kriv!? Ako je zaista tako, onda bi se izgleda «novac» mogao proglasiti krivcem. Izgleda, da je za sve kriv  samo novac!? Novac je kriv za opću pojavu korupcije, u kojoj se, priznali mi to ili ne, očigledno gušimo, tako da se može s velikom sigurnošću predvidjeti, ako se s tim problemom ozbiljno i uspješno ne obračunamo, počevši od vrha, pa sve do svakoga sa sobom, nitko nam neće moći pomoći, bez obzira na ogromne žrtve koje smo pretrpjeli prilikom stvaranja države Hrvatske. Na žalost, mnogi nešto muljaju, dovijaju se na granici moralnog i etičkog, a oni koji to ne čine i pokušavaju se boriti i mijenjati stvari nabolje, često loše završe, pa čak budu procesuirani i proglašavani krivima. Ako ni zašto drugo, onda za «klevetu».

To se pokazao u praksi dobrim načinom za skretanje pažnje javnosti s nekog glavnog problema, na sporedni. Takva «kleveta», u pravilu bila je odličan način  za ušutkavanje one rijetke i hrabre, bez imuniteta, koji su u stvari ukazivali i razotkrivali korupciju i ne zakonito ponašanje. Na taj način, verbalnom deliktu, davala se težina kaznenog djela, a prije toga čak i kazna zatvora, a prava kaznena djela s velikim materijalnim posljedicama za porezne obveznike, najčešće ostala su ne sankcionirana. 

Znamo li rješavati probleme?
- Opći je dojam, da mi na svim nivoima velike, a pogotovo one najveće probleme, zapravo ne rješavamo. Umjesto da probleme rješavamo po sustavu prvo je najprije, mi već po navici, najveće probleme jednostavno odlažemo i ostavljamo za kasnije. Vjerojatno očekujući, da to riješi netko drugi, ili možda mislimo, da će se oni riješiti, s vremenom i sami. Potvrda za takvo promišljanje, najbolje se vidi iz slijedećih problema: ogromna nezaposlenost, korupcija, problem pravednih mirovina, neusklađena zajednička vizija održivog razvoja, itd. Od nabrojenih problema, možda će se neki od njih, uistinu i riješiti odgađanjem, kao npr. problem pravednih mirovina i to za sve umirovljenike. Zločesti bi rekli da, hoće i to još bezbolno, kada svi sadašnji umirovljenici umru i tako ostanu u vječnom miru.

Znamo li razlikovati istinu od laži?
- Slijedeći veliki naš problem je, što u većini slučajeva ne razlikujemo istinu od laži. Da stvar bude gora, gotovo da se i udomaćila teza, da postoji više istina ( Svatko ima svoju istinu )!? Takvom praksom nastoji se sve relativizirati. Za one naivne, uspjelo se sve pobrkati i oblikovati stanje po mjeri manipulatora, što posebno pogoduje lovcima u mutnom. Tako su na površinu isplivale potpuno krive vrijednosti. Pitam se: Dokle tako i kuda to sve vodi ?

Što znamo? Što je to što nam posebno otežava brži i bolji razvoj?
O.!!  Možda je to korupcija i mito !? Kad malo bolje promislim, priznajem, sada mi nije lako, i to bez obzira što promišljam sam sa sobom. Za odgovor na ovo vrlo važno i teško pitanje, morao sam malo zaviriti u našu blisku prošlost. Prvo čega sam se prisjetio, a što bi moglo imati veze s našim problematičnim ponašanjima i praksom, je dugogodišnja «mudra» izreka: «Druže snađi se»! Bila je to, dugo vremena i opće prihvaćena izreka, u osnovi Partizanska parola, ali i odgovor na sva pitanja, za koja se nisu znali odgovori i rješenja. Današnji oblik, u suštini te iste parole, mogao bi glasiti: Gospodo snađite se!  Očigledno ne vidim neku bitnu razliku. Upućenima je vrlo dobro poznato, da su se gospoda i «domoljubi» zaista odlično snašli.

U slobodnom prijevodu, to znači, prisvojila nezarađeno ( na legalan način !? ), a za nagradu onima, koji ih nisu, a vjerojatno i neće, dirati i procesuirati, osigurali još i privilegirane mirovine . Postojeća opća percepcija stanja ( i bez velikog istraživanja ), daje mi za pravo, da na pitanje: u čemu smo to najbolji? Moj odgovor glasi: Najbolji  smo, u znanju i vještinama, na području korupcije i mita. Znamo nuditi, primati, pa čak i tražiti mito. Gotovo da nam je sve to postalo kao normalno!? Da je korupcija prevršila svaku mjeru, najbolje se vidi, ako idemo tragom imovine svakog pojedinca. Ako slučajno, ne daj Bože, da netko postavi pitanje,  nema problema da korupciju vješto prikrijemo, a pritom naše ponašanje brzo uskladimo sa stanjem,  kao da se to ne odnosi na nas. To je ono, što i bez velikog istraživanja, možemo zaključiti, da dobro znamo, a po svemu sudeći i važno je, za opći «uspjeh» u životu. Samo pitam se do kada? Osim toga, znamo mi i štošta drugo, što nije važno, a važno je. Pa neka netko samo kaže da zaostajemo u svemu!? Konačno, da budem dosljedan i iskren prema sebi samom, pitam se: imam li i ja prste u području korupcije i mita? U čemu sam ja to najbolji? Koje su moje prednosti, ali i nedostaci? Ima li nešto što dobro znam?

Konačno što sam to uspio u i o životu naučiti, kao jedan 63-godišnjak ? Nakon ovog zadnjeg pitanja morao sam malo zastati. Zar već imam toliko? Zaista imam toliko i bez priznanja. Činjenice su činjenice. A, koliko  toga još ne znam i ne mogu shvatiti? O odgovorima na ova pitanja, premda mi nije strano vlastito propitivanje, ipak ću još, ako Bog da, malo promisliti i preispitati se. S tim u svezi  primjećujem, da bi ipak bolje bilo, da sam ta pitanja postavio odmah na početku, a ne na kraju ovog mog prvog intervju-a. No svejedno, na njih ću prije ili kasnije morati sam sebi odgovoriti i to, poželjno bi bilo tako, da imam u vidu da posljedice postupaka, djela, pa i znanja, odnosno ne znanja, ne će se odnositi samo na mene, nego i na moju djecu, unučad, pa i šire.

Oni pametniji a i kompetentniji od mene rekli su, za djelotvorno suzbijanje korupcije trebaju:

1. Valjani ( Pravedni i jasni )  Zakoni,
2. Promjene u institucijama sustava, ali još više i  promjene u našim glavama,
3. Djelotvorna promjena svih normi za sprečavanje korupcije,
4. Maksimalno sužavanje prostora za korumpirano djelovanje, (  Proračuni, veliki i javni radovi , javna poduzeća, javni natječaji, transparentna pretvorba i sl. )
5. Pozitivno djelovanje medija,
6. Odgoj u obitelji i šire.

Slažem se!  A Vi?

I da zaključim. U svemu tome, ipak, mi se čini, centralno mjesto nalazi se u meni, u nama i mojoj samokontroli, ili da tako kažem, samonavođenju, te na koncu, mojem djelovanju. Za jasnije sagledavanje stanja i problema,  valja dobro promisliti. I ne samo to. Potrebno je i životno se odrediti, odnosno  potrebno je što jasnije se usmjeriti. U tome nam mogu pomoći i odgovori na pitanja postavljena samom sebi:

Tko sam uistinu ja?
Kakav sam to "proizvod" ?   
Što i kakav uopće želim biti ( postati pa možda i ostati )?

U odgovorima na ta pitanja, po svemu sudeći, sve počinje i završava. Tako mi se, možda samo, čini!?

U adventu 2005.