Ima li tko obraza ustvrditi da su Goran Alavanja i Petar Mileusnić zaslužili ono što im se dogodilo: Alavanja da je zaboravljen, premda je prvi ubijeni policajac Domovinskog rata, a Mileusnić da je prezren, jer je sud opet oslobodio ubojice njegove supruge, kćeri i susjede? Ne, nitko to neće ustvrditi. Ali Alavanja i Mileusnić svejedno su i prezreni i zaboravljeni. Takva nepravda moguća je zato što je Hrvatska zemlja institucionaliziranog šovinizma. HDZ, koji je za to odgovoran, danas se prikazuje pristojnim, ali sjeme nepravde koje je posijao odavna već živi vlastitim životom. Zato ova zemlja još dugo, možda nikad, neće posve ozdraviti.
Goran Alavanja ubijen je u noći s 22. na 23. studenoga 1991. u zaleđu Zadra. Prvi je ubijeni hrvatski policajac. Sućut njegovoj obitelji poslali su predsjednik Tuđman, predsjednik Sabora Domljan, i drugi dužnosnici. Ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac potvrdio je da je Alavanja prvi poginuli hrvatski policajac. Uvršten je u Registar hrvatskih branitelja, njegovi su roditelji ostvarili prava iz zakona o braniteljima. Ali Alavanjino ubojstvo svejedno je zaboravljeno, a u institucijama nitko nema hrabrosti da to javno kaže. Jer, Alavanja je Srbin. MUP je prije koju godinu izjavio da »ne kani mijenjati povijest«. Predsjednik Ivo Josipović, zagovornik navodne »nove pravednosti«, proteklih se dana oglušio na molbu našega lista da kaže riječ o Goranu Alavanji.
Tipičan je to primjer institucionaliziranoga šovinizma: svi znamo istinu, ali sustav će je već zatajiti. To je skandalozno, ali i politički glupo: jer ne bismo li trebali biti ponosni da je za ovu zemlju prvi poginuo Srbin, kada se već ginuti moralo? Svakome demokratu to bi moralo izazivati poštovanje - ali ne i državi kojom vladaju Hrvatine.
Petar Mileusnić žrtva je možda najokrutnijeg hrvatskoga ratnog zločina. 18. prosinca 1991., u njegovu kuću u Novskoj, upali su pripadnici Prve gardijske brigade »Tigrovi«. Pred njegovim očima mučili su, boli noževima i ubili njegovu kći Goranku i suprugu Veru, te susjedu Blaženku Slabak, Hrvaticu. Njega su izrezali nožem i pucali mu u obraz. Jedva je preživio: u Kutini su pomislili da je mrtav, pa su ga već bili odvezli u mrtvačnicu. Danas živi u Novskoj, bolestan, star, shrvan, uplašen i sam. Nakon godina sizifovske upornosti nevladinih organizacija i rijetkih medija, počinitelji su prošle godine pohapšeni i izvedeni pred sud. 1991. su priznali nedjelo, ali su 1992. oslobođeni, u tihoj državnoj operaciji zloupotrebe Zakona o amnestiji kojom su u ono vrijeme oslobođeni mnogi hrvatski ubojice, od Antuna Gudelja do likvidatora iz Novske.
Na sadašnjem suđenju pred Županijskim sudom u Sisku potvrđeno je da su ubojstva počinjena, i nijednog časa nije opovrgnuto da su počinitelji baš ljudi koji u lisicama sjede pred sudskim vijećem. Ali sutkinja Snježana Mrkoci tužbu je svejedno odbacila, a optuženike oslobodila. To je već presuđeno, lakonski je objasnila. Učinila je to premda je u komplementarnome slučaju prije nekoliko mjeseci, onome Marice Šeatović i Ane Vujić, izrekla osuđujuću presudu, premda su i tada počinitelji 1992. bili amnestirani. Riječ je očito o pravnim začkoljicama u kojima sutkinja Mrkoci možda čak i ima pravničko pokriće. Ali, u ovakvim slučajevima, pravničko pokriće nije nikakvo pokriće. Pravo koje uništava pravdu nije pravo, nego ozakonjena nepravda. A da bi se nepravda ozakonila, potreban je temeljit, dug i uporan intelektualni, politički i zakonodavni rad. U tom je radu, vidimo, HDZ požnjeo uspjeh. Zato je ta stranka uništila ovo društvo. I zato joj se nipošto ne može vjerovati.
