Plenković o štrajku sindikata u školama: Ucjena nema, rješenja ima, razgovarat ćemo
Kujundžić ironizirao Beljakove prognoze o prijevremenim izborima 5. siječnja
Caritasova kuća u Brezovici proslavila 25. obljetnicu
Caritasova kuća u Brezovici proslavila 25. obljetnicu
Kujundžić očekuje "oporbenu predstavu" o njegovu opozivu u Saboru
Štromar: Puno je teže bilo ući u ovu Vladu nego što će biti izaći
Mediji i suicid: Odgovorno izvještavanje može pomoći u prevenciji samoubojstava

Index.hr: Tolušić nema pojma, evo zašto je voda skuplja od mlijeka


  Aktualnosti           index.hr           29.12.2016.         2649 pogleda
Index.hr: Tolušić nema pojma, evo zašto je voda skuplja od mlijeka

DA, VODA u trgovini je skuplja od mlijeka. I treba biti skuplja od mlijeka. U pitanju su neke osnove ekonomije, ponude i potražnje.

Upravo s osnovama ekonomije imao je čini se problema ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić, piše index.hr kada je za „RTL Danas“ izjavio: "Strašno je da pola litre vode u dućanu dođe gotovo kao dvije litre mlijeka, to je nešto što je normalnom čovjeku apsolutno nemoguće objasniti.“

Normalnom čovjeku – ne znamo jedino što ministar misli pod „normalan čovjek“, valjda je sasvim lako i moguće objasniti zašto je voda u trgovini skuplja od mlijeka – prvi razlog je što je voda u trgovini, u zemlji u kojoj je voda iz vodovoda uredna i pitka, spada u luksuzne proizvode, gdje se cijena formira sukladno platežnim mogućnostima kupca, a ne troškovima. Drugi razlog je – pa mlijeko je u cijelom svom procesu proizvodnje subvencionirano! Cijena mlijeka nije ona u trgovini – već ona u trgovini plus sve postojeće subvencije.

Ministar naravno voli dobiti kakve političke bodove, pa onda navodi tu jadnu, bezveznu usporedbu voda i mlijeko, jer eto, zločesti trgovci nabijaju cijene vode, a uništavaju proizvodnju mlijeka. No, krenimo od vode.

Voda u boci je luksuzan proizvod

Ako ste u pustinji ili na otvorenom moru boca vode može vrijediti zlata, no ako ste u Hrvatskoj – imate sreću jer je sva vodovodna voda pitka. Hrvatska je toliko bogata vodom da pitkom vodom ispiremo zahode, peremo automobile i ulice i koristimo je za industrijske svrhe.

U takvoj zemlji vrlo je teško nagovoriti ljude da plate 5 kuna za pola litre flaširane vode – cijena kubika vode, dakle 1000 litara u Hrvatskoj je ispod 20 kuna. Možete si uzeti bocu, pa i termosicu ako želite hladnu vodu i natočiti je iz vodovoda i to vrijedi za daleko najveći dio Hrvatske. Relativno je malo područja koja imaju probleme s pitkom vodom – par otoka i to je to, kontinent ima barem bunare, gdje je voda također velikim dijelom sasvim dobra.

Zašto onda voda u flaši košta koliko košta? Radi marketinga. Nije baš lako ljude uvjeriti da proizvod plate 300 puta više nego na obližnjoj pipi ili kako bi se u Dalmaciji reklo špini. Nešto što inače besplatno pada s neba. Trebaju vam za to i jumbo plakati i TV-reklame i celebritiji koji u sobu naručuju baš vašu vodu (i to naravno rastrubite novinarima žutog tiska), ukratko cijeli promidžbeni cirkus. Ako ne vjerujete da je tako, uvijek možete zatražiti koncesiju na izvor i probati, jer je nekoliko naših proizvođača flaširane vode propalo, čak i uz ove cijene. Slobodnih izvora dakle ima.

Voda u boci, uključivo i one uredske aparate za vodu s velikim bocama – u Hrvatskoj je znak luksuza i statusa. A luksuz i status se ne plaćaju po kunu, nego po 10 kuna. Jednostavno je to i ministar bi trebao znati.

Kolika je cijena mlijeka?

Cijena mlijeka nije cijena u trgovini, već cijena u trgovini plus svi iznosi koji su dani za subvencije poljoprivredi. Dakle, subvencije mljekarstvu i subvencije ratarima koji proizvode hranu za krave – svi oni snižavaju cijenu mlijeka. A dodatno – postoje viškovi, ogromni viškovi mlijeka.

Europska unija, pa nju slijedi i Hrvatska, ima ekonomski sulud model poljoprivredne proizvodnje – zvan subvencije. Dakle, imate višak mlijeka i još potičete proizvodnju. Onda još dođu sankcije prema Rusiji, pa Rusija proglasi protu-sankcije, te se na tržištu Europske unije nađe na godišnjoj razini između četiri i pet milijardi litara mlijeka viška koje se prije izvozilo u Rusiju. Kako je proizvodnja 2014. bila 157 milijardi litara, onda se peti milijardi viška debelo osjeti – i cijene mlijeka uredno padaju. To je zakon ponude i potražnje, vrlo jednostavan i ovdje još potpomognut novcem poreznih obveznika.

U takvom potpuno besmislenom ekonomskom modelu najbolje prolaze oni koji imaju najveće farme i potpunu automatizaciju proizvodnje, kakva se vidi na priloženoj fotografiji (Gunnar Richter, Wikipedia):

Kada je kriza, a jest kriza u smislu prevelike proizvodnje i ograničenog tržišta, onda najbolje prolaze oni koji su veličinom farmi i automatizacijom maksimalno snizili troškove, a to su njemačke, a ne hrvatske farme. Štoviše, danas rade robote i za manje farme, gdje se ne koristi ovakav „karusel“ (krava uđe u boks i tamo robot postavi muzilicu, bez potrebe za radnikom).

Da li hrvatski farmeri koriste ovakve karusele ili robote za mužnju na manjim farmama? Ne baš. To znači u startu da su skupi. Kada se idete takmičiti sa strojem automatski ste skupi i neučinkoviti.

Ministar bi regulirao i zabranjivao

Umjesto da se uhvati pitanja kako povećati učinkovitost hrvatskih mljekara, ministar bi ograničavao i zabranjivao. Kaže dalje u emisiji: „Mi krećemo još žustrije s provjerom patvorenosti mlijeka - ima li vode unutra u takvom mlijeku, pravi li se od mlijeka u prahu...

U tom segmentu trgovci nisu korektni, pa ih ovim putem i molim - mlijeko ne može biti proizvod koji je na akciji, da ga se spušta ispod svake cijene. To ćemo rješavati zakonom o suzbijanju nepoštene trgovačke prakse, time se urušava mljekarska proizvodnja."

Ministarstvo poljoprivrede naravno treba pratiti je li mlijeko patvoreno – ali teško da se do jeftinog mlijeka dolazi tako da mlijeko dehidrirate (skup proces!), onda ga miješate s vodom i stavljate na tržište – ako već postoje viškovi svježeg mlijeka! Drugo, nije stvar ministra Tolušića da određuje što i kako može biti na akciji – ako Tomislav Tolušić smatra da mlijeko ne treba biti na akciji, može za svoje novce kupiti trgovački lanac i u njemu kao vlasnik zabraniti da mlijeko ide na akciju.

Ukratko, činovnici su uvođenjem poticaja doveli do viška mlijeka na unutarnjem tržištu EU, potom su političari nametanjem sankcija Rusiji i ruskim protu-sankcijama napravili dodatni poremećaj tržišta, i sada bi neki činovnici temeljem nekog zakona gledali ima li „nepoštene trgovačke prakse“, pri čemu se zaboravlja da ista nije precizno definirana na području cijele Unije (koga zanima opširnije).

Zašto spominjemo EU? Pa unutarnje tržište gdje je slobodno trgovanje mlijekom je – cijela Europska unija, možete kupiti mlijeko bilo gdje i prodati ga u Hrvatskoj, ako je zdravstveno ispravno. Tko će pratiti „nepoštenu trgovačku praksu“ ako je proizvođač u Njemačkoj i Poljskoj i koji su njegovi stvarni troškovi?

Ovdje naime nema klasičnog dampinga (uništenje konkurencije cijenama nižim od proizvodnih) – ovdje je problem prevelika ponuda relativno kvarljive robe.

Hrvatska mora razvijati svoje specifičnosti

Problem Hrvatske je što ne želi shvatiti stvarnost: ako želi jaku proizvodnju kravljeg mlijeka koja jest konkurentna na EU tržištu (a unutar EU smo i ne možemo zatvoriti tržište!), to su velike robotizirane farme. Ali to je onda hi-tech industrija, gdje rade inženjeri s magisterijima, što je vrlo daleko od prosječnog hrvatskog sela. I to su ogromna ulaganja. Klasični hrvatski mali proizvođač gotovo da nema tu što raditi, jer ne može dovoljno sniziti troškove.

Male farme naravno uz dobar marketing mogu naći tržište, ako razviju svoj brand i promociju u smislu „prirodno“, „paša na otvorenom“ i slično, što danas dosta dobro ide. A valjda se može raditi i na proizvodnji izvan onog klasičnog – kravljeg mlijeka. Kozje mlijeko, na kojemu su odrasli mnogi naši djedovi i bake, bitno je skuplje. Konkurencija je manja. A tek magareće mlijeko – ono je maloprodaji 400 kuna litra i nema ga dovoljno! Mala zemlja poput Hrvatske ne treba se takmičiti s najvećima – nego razviti svoje specifičnosti i prodavati cijeloj Uniji!

Nadalje, ako se želi dodatnu vrijednost i bolja zarada – onda trebamo kao Belgijanci, Nizozemci i Švicarci raditi sireve, čokoladu i slične proizvode – a ne pokušavati živjeti od prodaje običnog mlijeka kojeg ima na tisuće tona viška. No, zar ne može sir i vrhnje, ta vrhunska kombinacija naših seoskih kuhinja, postati izvozni proizvod?

U konačnici – sve dok postoje poticaji, postojat će i poremećaji. Poljoprivredni poticaji su najveće zlo u europskoj, pa i hrvatskoj poljoprivredi. Dovode do toga da je važan poticaj, a ne proizvod i dodatno do toga da najveći i najspremniji uzmu i najveći dio poticaja. Novi Zeland je ukinuo poticaje – i dobio kroz nekoliko godina iznimno razvijenu i konkurentnu poljoprivredu. Poljoprivrednicima je tamo postalo važno zaraditi od proizvoda, ne od poticaja. I ide im bolje nego europskima.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Aktualnosti



Ove mrežne stranice koriste kolačiće kako bismo vam pružili bolje korisničko iskustvo. Za više informacija o korištenju kolačića na ovim stranicama, kliknite ovdje. Nastavkom pregleda web stranice slažete se sa korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda kliknite na: