Kad umru poznati književnici, glumci, slikari, pjevači ili ljudi drugih zvanja i zanimanja u medijima osvane In memoriam što bi značilo – u sjećanje, na spomen ili u spomen. Kaže se da novine moraju biti pripremljene za smrt javnih osoba, a to znači imati jednog ili više novinara koji u svakom trenutku mogu napisati tekst, prikupiti dokumentaciju, zatražiti izjave meritornih… Dobar novinar i redakcija ne smiju biti iznenađeni.
Znao sam da je naš prijatelj Đorđe Bosanac teško bolestan.
Pa ipak, vijest o njegovoj smrti me iznenadila jer još do prije nekoliko dana
čitao sam o njegovim glumačkim aktivnostima. No, uspio sam prikupiti dovoljno
podataka i napisati vijest. U žurbi neki bitni i zanimljivi podaci o Đoki nisu
bili uvršteni pa ću ih napisati ovdje, u svom Bolgu. Objavljeni su u virovitičkom
časopisu Pusa, u broju 7 iz 1998. godine. čiji sam bio urednik.
Đorđe je pohađao osnovnu školu koja danas nosi naziv Ivane Brlić Mažuranić
u kojoj je u to vrijeme cvjetao dramski amaterizam pa su bile izvorište glumačkog
kadra virovitičkog kazališta. «Đorđe je bio jabuka koja nije pala daleko od
svog stabla – njegov otac Branko Bosanac (umro 1997. godine)
bio je tridesetak godina istaknuti glumac virovitičkog kazališta», napisao je
u «Pusi» Zlatko Petrović koji me je s Đokom i upoznao.
«Moja prva predstava bila je prvom razredu osnovne škole u predstavi Ivica i
Marica. Učiteljica Rada Škrablin povjerila mi je ulogu jednog
od miševa koji u toj predstavi nije nedostajalo. Uoči premijere na sceni virovitičkog
kazališta Darko Hajić me zatvorio u ormar tako da nisam nastupio
na premijeri, a da, s obzirom na brojnost miševa – nisam nikome nedostajao pa
itko nije pravovremeno primijetio», ispričao je Bosanac Petroviću što nam se
učinilo zgodnim pa smo tekstu u rubrici «Raseljeni Virovitičani» dali naslov
«Glumac iz ormara».
Đorđe je često dolazio u Viroviticu u posjet majci i kolegama iz kazališta.
Dolazio je ovdje na premijere gledati virovitičke glumce. Poslije se zajedno
s ostalima znao veseliti njihovim uspjesima, iskreno smijati i zabavljati sve
oko sebe. Na jednoj takvoj fešti, nakon prošlogodišnje premijere «Višnjika»
nastale su fotke s kojima sam ilustrirao vijest o njegovoj smrti. I danas u
Blogi, evo, objavljujem još jednu iz te serije.
 |
Ovaj tekst završit ću dijelom In menoriama objavljenog u «Glasu Slavonije» kojeg je napisao Ljubomir Stanojević: «Svaka smrt, hemingvejski rečeno, umanjuje cjelinu i osiromašuje (i) druge ljude. S Đorđem Bosancem svi koji su ga i samo poznavali ostaju osiromašeni za histrionstvo koje je bilo njegov pogled na svijet i način življenja. Đoko nije bolovao. Bio je bolestan, ozbiljno, i ozbiljno je bolest ignorirao. Ne, činio je sve što su liječnici od njega tražili. Ali činio je i ono što je on tražio od sebe: bio je neupitni hedonist, do posljednjeg svojega dana (i daha) i smijao se smrti, i izazivao je vjerom u opstojnost života. Posljednjih mjeseci činio se rijetko sretnim: igrao je na osječkoj pozornici, družio se s kolegama, pripremao predstavu u Vinkovcima, bodrio kazališne amatere u nedalekom selu u Vukovarsko-srijemskoj županiji... Živio je život punim plućima optimističan i s vjerom u rezultat intervencije na jednome (svojem) plućnom krilu. Hodao je Osijekom sa štapom, elegantan, s bujnom kosom, uvijek spreman na duhovitu domislicu. O bolesti nije govorio, za svoje godine bio je nevjerojatno mlad, i takav će ostati u sjećanju.»
