Neki ljudi dolaze u naše živote nepozvani, neki odlaze, a po neki ostaju. Nema pravila. Neki ljudi nam nedostaju, dok se drugih ni ne sjećamo. Nekako izblijede u našem sjećanju. Možda ovo ne bih ni pisala da nije bilo komentara gospodina Prpića i njegove posvete gospodinu Totu. Nekako je to izazvalo sjetu.
Danima razmišljam o tome kako smo smrtni i kako smo u jednom trenu tu, a u drugom nas više nema. Neki od nas ostave trag, dok drugi kao da nisu ni bili tu, kao da nisu postojali. Zanimljivo je kako ti neka osoba može nedostajati, iako ju nisi poznavao. Zašto? Ne znam odgovor, no znam da će gospodin Tot mnogima nedostajati. I ja sam među njima. Nekako je nastala praznina. Nedostaje.
Pamtiti ćemo ga po njegovim kolumnama, no još više po njegovim žučnim komentarima. Nisam se uvijek, ma ..gotovo nikada slagala sa njegovim stavovima. Svađala sam se, prepucavala, kao i mnogi od vas. Ali, znao je rasprititi vatru i potaknuti raspravu, to moram priznati, kao uostalom i svi vi. Nekako je unio život na portal, iako nas je znao razljutiti. No, nije li upravo to ljepota komentiranja. Iznositi svoje stavove i braniti ih. A tu je bio nepokolobljiv. Bio je baš tvrd orah. Oprostite na izrazu, no podsjećao me je na starog tvrdoglavog jarca.
Bilo kako bilo, gospodine Tot, @fitilju, nedostajat ćete mi. Meni, a i mnogima drugima. Počivali u miru!
