In memoriam Balaševiću: Kak' nas ni strme litice ne buju odvojile od voljene Virovitice

Bio je državni praznik tog ljetnog dana 2017.-te kada sam prvi put čula Đoletovu pjesmu Virovitica. Moj virovitički kompić, njegov buraz i ja bili smo kod Šerifa u Antunovcu na cijelodnevnoj šljaki. Dečki su postavljali ogradu za njegove Haskije a ja sam mela, pripremala meso za roštilj i zafrkavala se sa malcem iz susjednog dvorišta kaj je došel do nas. Svi smo se sjajno zabavljali i proveli baš lijepo taj dan. I baš tog dana frend mi je pustil na svom mobu Viroviticu.

Kao i puno toga o čemu pojma nisam imala prije nego sam došla u ovaj grad, pojma nisam imala ni da je Balašević nastupao ovdje a kamo li da je napisao pjesmu ovom mom voljenom gradu. I prvi put sam tog dana, u dvorištu u Antunovcu, na svoje uši čula da je netko prepoznao i zavolio ovaj grad koliko i ja. I to mi je bila umjetnička potvrda kako sam potpuno ispravno srcem vidjela Viroviticu onog rujna 2015.-te kad sam prvi put stupila nogom iz autobusa na parkiralište ispred kazališta; ovaj grad nije moguće ne voljeti, iz njega je teško odlaziti, tako se lijepo u njega vraćati i potpuno ga je prirodno braniti.

SAMO OBIČNI SMRTNI LJUDI

I dan danas, kad me pitaju da kaj me, Trešnjevčanku, odvuklo sim', ne znam objasniti. Za to postoje umjetnici koji imaju alate objasniti neizrecivo, ljudskom umu neobjašnjivo i nedokučivo. Ja samo volim, do ibera. Ili ne volim, isto tak' do ibera. Zato mi i je bilo oslobađajuće iskustvo čuti Đoleta kad pjeva kak' "U Virovitici ne postoje pritisci, i žive svi kao hipici, u Virovitici" a posebno me pogodio riječima "Ma da su strme litice svud oko Virovitice opet bih došao." Napokon me netko, kao ženu koja rodbinske veze nema s ovim gradom, skužio. Jer čak ni sami Virovitičani ne kuže kaj je to kaj je toliko neodoljivo u njima, čime smo mi "dotepenci" toliko jako privučeni da hoćemo furt biti s njima.

A kaj je najbolje, uopće nisam bila Đoletov fan. Nit' sam kupovala njegove albume, nit' sam ga ikad slušala doma a još manje čekala u redu za karte za njegove koncerte. Ironija je da je upravo Đoletov koncert bio moje prvo, teško iskustvo dosade u zagrebačkom Domu Sportova tamo sredinom '80-ih. Mama me, sjećam se, odvela na tribinu desno od bine sa svojom prijateljicom na moj prvi veliki dvoranski koncert, baš Balaševićev. Umirala sam od dosade. Dok su svi pjevali, vrištali i smijali se njegovim pričama, ja sam umirala od dosade i umora od dosade jer taj čovjek nije otpjevao dvije za redom a da nije nešto pričao između pjesama. Sjećam se kak' taj koncert nije imao kraja a ja sam mislila da tak' na svim koncertima pjevači nekaj pričaju i da sve to uvijek traje tri sata. Niš' ga nisam razumjela kaj je pričal, ni jedan vic nisam skužila i od cijelog mučenja sam zapamtila samo jedan svijetli trenutak - pjesmu o nekom njegovom pijetlu koji skače na guske i na patke, to mi je jedino bilo smiješno kao klinki od devet godina. I to je sve kaj sam zapamtila i prepričavala u školi - kak' sam bila na koncertu stričeka koji pjeva o kokoši.

POTPUNO OBIČAN STRIČEK I JEDNA OPJEVANA LJUBAV

Ali osim te kokoši, sjećam se koliko mi je jedna stvar bila neobična sa tim stričekom. Nije bio u šljokicama nego u trapericama i nekoj majici kakvu većina nas ima u ormaru. Nije skakao po bini kao oni drugi pjevači koje bi vidla na televiziji nego je šetao laganini i većinu vremena stajao uz mikrofon. Uopće nije bio zvijezda. Bez veze. Bio je najobičniji striček kojeg ste lako mogli sresti kasnije na ulici i s njim pričati o receptu za sarmu, takav je dojam ostavio na mene. I stalno se smijao. Kad se ne bi smijao, smijale bi se njegove oči. Godinama kasnije, baš tog ljeta 2017. u dvorištu u Antunovcu, ušao je u moje uši sa stihovima o ljubavi koju sam tek otkrila, sa stihovima o mom voljenom gradu u kojem su svi jednaki, u kojem su svi 'samo' ljudi.

I nevjerojatna mi je ta zaokruženost ljubavi prema Virovitici u kojoj smo se našli baš Đole i ja, jedan dobričina i njegov neobožavatelj. Kao što ja sa devet nisam kužila Balaševića, tak' Virovitičani danas ne kuže kaj je tak' posebno u njima i devastiranom, iseljenom gradu da bi jedna ženska iz svog doma u Zagrebu doselila sa dvoje klinaca sim' kad svi bježe van. Kao uspavano mače koje nije svjesno da je lav, gledam ovaj grad srcem koje je razumio i opjevao, shvaćam to danas, jedino Đole. Jer nije uopće bitno da se razumijemo, slažemo oko istih stvari i tema, nije uopće bitno da se i sviđamo jedni drugima a kamo li volimo - poštovanje i uvažavanje je ono što gradi mostove ovog grada a čime se cijeli opus Balaševića može zaokružiti. A upravo to Virovitica jest - grad tolikih različitosti koliko je i njegovih stanovnika a toliko istih duša, težnji, ciljeva i priča. I potpuno je prirodno da je upravo ovaj grad opjevan, da nas upravo od ovog grada nikakve litice ne mogu odvojiti jer nema nigdje na svijetu ljepote ljudi kakve je u naše Virovitice.

Voli vas neopjevano, još uvijek živa, vaša zagrebačka dotepenka Iva