Deset je godina prošlo od smrti Radomira Konstantinovića, i trideset otkako su mu orobili i oteli kuću Rovinju. Ali mudrac se ipak vratio u Zagreb: izdavačka kuća Litteris potkraj prošle godine objavila je prvo hrvatsko izdanje Filosofije palanke, a Subversive film festival upravo dovršava zbornik “Privilegija manjine: o djel(ovanj)u Radomira Konstantinovića” - piše Boris Pavelić na portalu Autonomija.
Zagrebačko izdanje Filosofije, koju je izdavač Dražen Katunarić tek nakon dugih godina uspio objaviti u Hrvatskoj, prilično je odjeknulo: objavljeno je nekoliko novinskih prikaza, a održana je i televizijska rasprava, važna utoliko što je ponudila svježe čitanje magičnoga Kostantinovićeva djela. U emisiji Hrvatske televizije koju uređuje novinar i pisac Gordan Nuhanović, osječki književni kritičar Dario Grgić i profesor književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Tomislav Brlek aktualizirali su kultnu Konstantinovićevu studiju: Filosofiju palanke, rekli su, danas više nije dovoljno čitati kako se to uobičajilo, kao profetsku anticipaciju utjelovljenja duha palanke u “srpski nacizam” i velikosrpske pohode devedesetih, nego kao dijagnozu i opis današnje “globalne palanke”, s Donaldom Trumpom i općesvjetskim zaglupljenjem kao njezinim najuočljivijim pojavama. Što dakako ne znači da ovdašnje iskustvo biva manje palanačkim. Štoviše: hrvatsko Ministarstvo kulture odbilo je otkupiti Litterisovu Filosofiju, prvo hrvatsko izdanje te epohalne knjige, nezaobilazne za svakoga tko želi razumjeti zatvorenost, mrzovolju, provincijalizam i, u krajnjem slučaju, agresivnost srpske i balkanskih kultura. S Filosofijom palanke, to nije ništa novo: i u Srbiji pokušali su je zaboraviti, zaturiti, izbrisati – potpisnik ovog teksta osobno se u Beogradu uvjerio da ni neki knjižari nisu ni čuli za ime Radomira Konstantinovića – pa sada, kao najbolji odgovor “čistačima” nacionalne “kulture”, izlaze Sabrana djela Konstantinovićeva u trideset svezaka. Misao i jezik njegovi, naprosto, preduboki su da bi ih se silom iščupalo – pa je tako, i u Zagrebu, Filosofija uspješno objavljena usprkos “nacionalnoj” revnosti Ministarstva kulture.
Istodobno s Litterisovim izdanjem, krajem prošle godine, u Zagrebu je trebao biti održan 13. Subversive film festival, jedinstvena smotra filma i ideja suvremene ljevice, ugledna i u globalnoj zajednici “kreativnog neposluha”, što je trebao biti naslov ovogodišnjeg festivala. Pandemija je spriječila taj skup, ali nije i pripremu zbornika “Privilegija manjine: o djel(ovanj)u Radomira Konstantinovića”. Taj je zbornik, kako u predgovoru obavještavaju njegovi urednici, već spomenuti Tomislav Brlek te pisac i urednik Nenad Rizvanović, “najava i svojevrstan prolog konferenciji koju će Subversive festival organizirati ove godine, povodom desetogodišnjice smrti suštinski modernog pisca i, upravo stoga, trajno inspirativnog mislioca”.
Lijepo bi bilo kad bi se taj skup ove godine u Zagrebu uistinu i održao – bila bi to prilika za osvježavanje Konstantinovićeva lika u gradu njegova uzora, Miroslava Krleže – ali u ovakvim je vremenima, možda više nego ikad ranije, mudrije ne računati na ono što bi tek moglo biti. Zbornik je zato već pripremljen za tisak, s autorima iz Zagreba, Beograda, Sarajeva i inozemstva, i za koji tjedan mogao bi stići pred čitatelje. Važno je pritom da se zbornik ne ograničava tek na ono najuže, uvelike redukcionističko čitanje Konstantinovića kao pukog “antinacionalističkog pisca”. Prepoznajući činjenicu da je Konstantinovićev opus “ostao u najvećoj mjeri nepročitan, neraspravljen, pa samim time i uvelike neshvaćen“, urednici Brlek i Rizvanović u uvodu podsjećaju kako taj opus svoje “bitno jedinstvo” duguje “u prvom redu beskompromisnom odupiranju svakom obliku politike identiteta i nepristajanju na bilo kakav model sistematske dovršivosti”. “Nepopustljivo smatrajući obje te tendencije sredstvima totalitarnog podređivanja, Konstantinovićev intelektualni rad u svim svojim pojavnim oblicima nužno dolazi u sukob s projektima političkog djelovanja koji formu podređuju sadržaju, eksperimentalno institucionalnom, estetsko etičkom, a moguće postojećem”, zaključuju uvodničari, otvarajući Konstantinovićevu djelu prostor ne manji od onoga koji uistinu i zaslužuje.
A koliko je samo taj prostor širi od ovoga minijaturnog, toliko često palanačkog, teritorijalno i (kvazi)kulturno rasprostrtog u trokutu Beograda, Sarajeva i Zagreba! Jer, kako desetljeća prolaze, veličina Konstantinovićeva duhovnog pothvata očito nadrasta svaku granicu koja joj je bivala postavljena, pa se može činiti kampanilističkim govoriti o dolasku – ili, bolje, povratku – u Zagreb pisca čija se riječ ne može svesti “na bilo kakav model sistematske dovršivosti”. Ali to samo na prvi pogled: domovina Radomira Konstantinovića – rođenjem Subotičanina, stanovanjem Beograđanina, životom građanina Otvorenosti – nije bila ni Jugoslavija, ni bilo koja druga država, nego jezik – a jezik je gotovo isti, i u Beogradu, i u Zagrebu, i on je najpogodnija, ako ne i jedina zemlja, “kreativnog neposluha”. U toj zemlji, u jeziku, domovini-nedođiji njihova zajedničkog kreativnog neposluha, Konstantinović je našao brata – Zagrepčanina Miroslava Krležu. Krležu – koji je za Konstantinovića bio “izazov, bes, negacija” – beogradski će pisac, naročito u osamdesetima, kada je srpski nacionalizam krenuo prerastati u otvorenu prijetnju, često navoditi kao borbenu suprotnost svim balkanskim palankama.
Zato je važan povratak Konstantinovićev u Zagreb: ponajmanje još zbog njegove analize srpskog nacionalizma, jer ta se analiza, u hrvatskom kontekstu tridesetogodišnje dominacije hadezovske palanke, lako pretvara u oružje suprotstavljenog, hrvatskog nacionalizma. Konstantinovićev je povratak važan zbog gotovo suprotnog razloga: zbog intelektualne, etičke i civilizacijske aure koja zajednički, i sve snažnije, sja iz te dvije velike figure ovoga jezika, Beograđanina Konstantinovića i Zagrepčanina Krleže, koji su obojica, svaki na moćan, samosvojan način, nastojali objasniti, pa i izliječiti, istodobno i svijet i ovo ovdašnje čemerno palanačko blato, u kojemu se tolike nepotrebne nesreće događaju, i iz kojega nikako da se svi zajedno iščupamo.
“Imperativ prijateljstva” – tako se, Konstantinovićevim riječima, može ta aura nazvati. Bolno lijepo i nadasve simbolično, s dostojanstvenom sviješću o svim ovdašnjim tragedijama, o tom je imperativu govorio Konstantinović 1998. u Beogradu, u nekadašnjem Jevrejskom domu u Jevrejskoj ulici, na promociji knjiga njegova prijatelja Bore Ćosića, također krležijanca, koji se nakon šest godina ratnog egzila prvi put tada bio vratio u grad. Te Konstantinovićeve riječi, izgovorene prije 22 godine, kao uostalom sve njegove objavljene riječi, danas kao da su suvremenije nego u času kad su bile izrečene: “Posle svega što se ovde dogodilo i pred onim što će, bojim se, tek da nam se dogodi, imperativ prijateljstva jeste jedini naš kategorički imperativ.”
Potom je Konstantinović, zgušnjavajući tragediju ljudsku u nekoliko riječi, pročitao imena trinaestorice židovskih đaka iz njegova razreda u pučkoj školi prije Drugoga svjetskog rata, koji su svi nestali u Holokaustu. Doslovno je rekao: “Deco moja, dajte ruku, držaćemo se za ruke protiv ovoga zla. Nismo sami, mi smo zajedno: Papo Hajn, Darvo Šandor, Katalan Jakob, Koen Hajn, Holendar Josif, Rubenovič Jakov, Baruh Isak, Meju Hajshain, Pinto Isak, Šamo Josif, Tuvi Salomon, Kiš Martin, Albahari Avram.” Pa je dodao još dva imena: “Bora Ćosić, Rade Konstantinović.”A mi, svjedoci, žrtve i počinitelji devedesetih, taj popis možemo nastaviti imenom svakoga od nas.