Mislim da se književno djelo, posebno roman, ne mora baviti izmišljotinama, jer je stvarnost, u što smo se nemali broj puta uvjerili, puno nevjerojatnija od bilo kakve maštarije. Upravo zato me ne smetaju sadržaji temeljeni na stvarnim situacijama, likovima i spoznajama, čak i kada su lako prepoznatljivi.
Dakako, ako govorimo o „lijepoj književnosti“ onda ipak valja priču omotati ukrasnim papirom stilskih figura i dodati joj „mašnu“ pomaka od doslovnosti.
Ne volim termin „roman s ključem“ i doista mislim da je svaka sličnost namjerna (ako se složimo da nema slučaja nego da je to samo izmotavanje), jer kao što tvrdi mudri starozavjetni kralj, „Nema ništa novo pod suncem“.
Tako niti Dragana Radusinović Tafra (1979.), novinarka koja se bavi hrvatskim gospodarstvom (kolumna „Liberalna kapitalistica“ na portalu Direktno.hr) u svojem prvijencu, romanu „Tajkunova kći“ (Beletra, 2019.) nije morala previše „čeprkati“ da bi napisala priču o „ortačkom kapitalizmu“.
Mada je nastupilo doba neoliberalnog kapitalizma, naša sredina pomalo kaska za svijetom pa je logičnije govoriti o takozvanom divljem kapitalizmu odnosno prvobitnoj akumulaciji kapitala temeljnoj na pljački. To podrazumijeva da se grabi bez „kerefeka“, takoreći na „hajdučki način“ (kao naši stari), nekažnjeno uz ortaka koji štiti leđa.
Rečenicu kako je „U ljubavi i ratu sve dozvoljeno“ autorica preobražava u varijantu „U ljubavi, ratu i ortačkom kapitalizmu sve je moguće“ pri čemu se u opisivanju gospodarskog carstva obitelji Mogulić nepokolebljivo drži poznatog obrasca: zahvaljujući političkom pogodovanju trgovac voćem i povrćem Josip Mogulić postaje veliki poduzetnik. To je moguće zato što: „Nije važno tko je na vlasti, važno je da ga poznajemo i da nam je nešto dužan“. A onda inercija čini svoje, pa ekonomski uspona stvara moć, a ova vodi bahatosti i pohlepi. I odjednom dolazi do zaokreta u poslovanju i umjesto plaćanja naručene robe i vraćanja dugova, dobit seli na privatne račune oca i sina. Dok se o tome ništa ne zna nema problema, ali kada znalci pročeprkaju po knjigama i otkriju trag otuđenog novca, onda se naslućuje katastrofa….
Zvuči li to poznato? Ne, naravno da ne – nije uopće slično nego praktički identično. Tafra s malim odmakom od „odabranog“ modela opisuje rast i propast privatne tvrtke „Makromondo“ obitelji Mogulić (mogul je u prenesenom značenju moćnik) sastavljene od trgovačkog lanca i nekoliko tvornica. Glavna lica su otac i vlasnik Josip Mogulić, supruga Sofija (mudra), nesposobni ali poslušni sin Marko, inteligentna i obrazovana kći Jelena i „kamen smutnje“ Luka Belem.
Brak između Josipa i Sofije je poslovna transakcija: ona se udala zbog novaca, a njemu je trebala reprezentativna pratilja. Marko je nevažan, ali je zato Jelena markantan lik: darovita za financijska pitanja ujedno ne preza od „krevetnih“ avantura da bi postigla rezultat. Tako ona bez krzmanja zavodi premijera Vjerana Gmaza (autorica nije mogla smisliti bolje ime za korisnog ljigavog političara) kako bi osigurala podršku očevu poduzeću (u kojem i sama radi), mada duboko u sebi pati za željenim (i voljenim) muškarcem.
Predmet ljubavi i žudnje je Luka Belem (ne mogu vjerovati da se, uz luku kao pojma sigurnog utočišta, autorica dosjetila Belema kao mjesta na lisabonskoj obali od kuda su pomorci u 15. stoljeću isplovljavali u istraživačke ekspedicije), ujedno glavni pokretač propasti obiteljske firme.
I dok je „poslovni“ dio romana sa svim detaljima odlično dočaran, „ljubavna“ strana nije tako vješta: teško mi je prihvatiti (a još mi je teže zamisliti da to Belem tako olako prihvaća) Jeleninu promiskuitetnu narav i to prvenstveno zato što se radi o pametnoj, sposobnoj i samosvjesnoj osobi. Jer, nije uvijek baš oduševljena izborom (korisnog) seksualnog partnera i zato mi se takvo rješavanje ekonomskih problema ne uklapa u opis njezinog karaktera. S druge strane, nije sklona niti pretjeranoj sentimentalnosti, pa je ponuđen završetak romana pomalo nelogičan.
Roman „Tajkunova kći“ Dragane R. Tafra sadržajno je blizak (nažalost) našoj stvarnosti, dio posvećen obiteljskoj firmi pokazuje suvereno vladanje materijom, a odabir imena je doista izvanredna.