Opraštajući se ovih dana od Ivice Račana, njegovi stranački
suradnici, saborski kolege, domaći i strani političari, rekli su puno toga.
U jednom se slaži svi: bio je to dobar čovjek, smiren, pošten, odmjeren. I kod
običnih ljudi, rijetko ćete pronaći osobu koja se sa tim neće složiti.
Upravo zbog toga, danas, kao i proteklih godina, često razmišljam: kako bi izgledala slika naše novije hrvatske povijesti da je na prvim višestranačkim parlamentarnim izborima pobijedio Ivica Račan?...Daleko od toga da i predsjednika Tuđmana nisu krasile neke vrline – dr. Jurčević tvrdi da ih ima – ali nekako mi je previše volio Tita i čini mi se da je u svemu htio biti kao on, a to je bila velika greška jer Starog se može ponoviti samo u onom dijelu kako bere mandarine i šeta pudlice. Uostalom, ne promatram ja to sa stanovišta politike, jer tu čovjek uvijek upadne u zamku da bude subjektivan, već gledam s pozicije čiste fizike.
Politika je umijeće mogućeg…područje u kojem uvijek postoji mogućnost izbora,
za razliku od fizike gdje zakon akcije i reakcije ne nudi rezervnu varijantu.
Svedeno na ljudski život to bi značilo da čovjek svojim djelovanjem izaziva
sasvim konkretne reakcije u prirodi koje se mogu promatrati i mjeriti fizikalnim
veličinama. Zato su odgovori glede politike, koje daje fizika, daleko objektivniji
od onih odgovora koje daje povijest, jer se posljedice djelovanja ne mogu zakamuflirat
raznim deklaracijama.
Voda ključa na 100 stupnjeva, i tko je podgrijao taj je kriv što je prokuhalo
a ne onaj tko je u tom trenutku gulio krumpire. Toplomjer je zakon, i ono što
se sa njega očita više ne može promijenit ni Predsjednik, ni Sabor ni Vlada.
Slijedom toga, uz duboko uvažavanje svih povijesnih dubioza koje su eskalirale
u jednom vrlo delikatnom političkom trenutku u kojem se nalazila tadašnja jugoslavenska
zajednica, ne mogu se oteti dojmu da je tih godina ovaj naš nesretni Balkan
doslovce gorio i dogorio u plamenu kojega su potpalile i razbuktale nečije RIJEČI.
Ako vam se taj zaključak čini prejednostavnim, pokušajte kompletnu povijest
ljudskog roda ogoliti na niz uzročno posljedičnih veza i shvatiti ćete da na
kraju ostaje samo RIJEČ – elementarna čestica koja izgrađuje osnovnu strukturu
svih međuljudskih odnosa.
Ovaj je rekao ovo, Onaj je rekao ono; Ovaj potpisao ovo, Onaj potpisao ono. Poslije toga što je netko rekao, potpisao, napisao i dopisao, ljudi izabiru stranu, a kad se snage rasporede, kotač povijesti se počne okretati – i to uvijek u onom pravcu kamo ga vode riječi izabranog vođe koji je svojom riječju oko sebe okupio više predanih sljedbenika. Ako su isti pritom još i grlati onda se kotač okreće brže.
Zanimljiva je ta fizika riječi. Svako slovo može poprimiti razne vibracije. U njima su kristalizirane misli koje se prepoznaju po zvuku. Mogu biti prijateljske ili prijeteće… iritantne ili umirujuće. A svaka od njih privlači ljude, stanja i pojave na istoj frekvenciji. Tako ljubav uvijek privlači ljubav; a mržnja uvijek privlači mržnju. Taj prirodni magnetizam riječi selektira suparnike i saveznike, i raspoređuje odnos snaga u okolini vođe. Zato je vrlo bitno kako se vođa odnosi naspram riječi. Privlači li k sebi prijatelje ili neprijatelje; stvara li prijateljstva ili sukobe. Tajna Leadershipa je uvijek u megahercima.
Ivica Račan u mladosti je bio rocker, u zrelijim godinama i do samog kraja
života – političar, ali njegov karakterni duh počivao je uvijek negdje u blizini
Woodstocka. Osjetilo se to ponajprije u njegovoj retorici koja je odisala mirom
i tolerancijom iznad svega…i to doslovce u svakoj izgovorenoj rečenici.
Upravo zato se pitam, kamo bi krenulo sve da je na tim prvim izborima pobijedio
Ivica Račan… jer njegove riječi zvučale su ipak drugačije…puno drugačije od
onih koje su odzvanjale tadašnjom hrvatskom i širom balkanskom političkom scenom.
U svakoj prilici uvijek je bio gospodin od glave do pete, i svojim nastupima,
pojavom i ponašanjem, nikome nije ostavljao prostora za svađu koja u pravilu
uvijek prethodi svakom ratu…verbalnom ili oružanom.
Fizika me stoga navodi na zaključak da bi tenzije i sukobi oko neriješenih sporova u kojima se našla Hrvatska tih godina bili daleko manji, jer u njegovim kontaktima s oponentima nikada nije bilo trenja koja podižu temperaturu do kritične točke vrenja ili zapaljivosti.
Zašto onda Račan nije imao šanse? Ako su mu glasove uskratili tamburaši – što je bilo za očekivat – gdje su bili rockeri na koje se računalo?
Odgovor glasi:
Početkom devedesetih na brdovitom Balkanu “Djeca cvijeća” već su izumrla vrsta.
Romantičnu vibru Johna Lennona preko noći je potisnuo neki
lovačko-sokolarski rock and roll u svojoj dinarskoj i moravskoj varijanti, koji
nije u stanju zamisliti svijet bez religija i zemalja… svijet u kojem ne postoji
razlog zašto treba ubiti ili umrijeti.
Ovom radikalnom promjenom u odnosu snaga na rokerskoj sceni, izgledi Ivice Račana
za pobjedu u onom vremenu bili su doista mali. Woodstock je ipak ostao negdje
daleko iza nas.
Šteta, jer bile su to generacije fanova mira koje su u svojim glavama imale
jedan sasvim drugačiji film od onoga kakvog smo navikli gledati jučer i danas,
a po svemu sudeći gledati ćemo ga još dugo…Oni su bili jedan sasvim drugi svijet.
Uostalom, ima jedna njihova pjesma nastala kasniji godina iz koje se to jako
dobro vidi.
Doduše, prepjev nije dotjerano poetski, ali transkript je autentičan i autorski
potpisan od Johna Lennona. Na njemu nema oznake državne tajne, iako držim da
u sadržaju pjesme ima puno toga što bi za budućnost moglo biti od velikog nacionalnog
interesa. Puno puta pjevana je javno i čuli su je mnogi. Nije domoljubna i ne
spominje se obitelj, bog i crkva, ali odiše duhovno i zvuči božanski. Ni jedan
stih nije uzet iz opere “Nikola Šubić Zrinski”, pa se može pjevati i u Sarajevu.
Slušana je rado na mnogim mjestima osim u crkvama i na satovima vjeronauka…Nikad
nikog nije posvađala. I nikada se nitko zbog nje nije morao crvenjeti ili ispričavati.
Ovim povodom vrijedi je se prisjetiti.
Zamisli
Zamisli da nema raja
Lako je ako pokušaš
Da nema pakla ispod nas
Samo je nebo iznad nas
Zamisli da svi ljudi
Žive samo za danas
Zamisli da nema zemalja
Nije teško to učiniti
Nema ništa za što treba ubiti il umrijeti
I da nema religije
Zamisli da svi ljudi
u miru život žive.
Možeš reći da sam sanjar
Ali nisam jedini
Nadam se da ćeš nam se jednom pridružiti
I svijet će biti kao jedno
Zamisli da nema vlasništva
Pitam se možeš li
Nema potrebe za pohlepom i gladi
Bratstvo ljudi
Zamisli da svi ljudi
Dijele cijeli svijet
Možeš reći da sam sanjar
Ali nisam jedini
Nadam se da ćeš nam se jednom pridružit
I svijet će biti kao jedno
Eto, tako to bi u pjesmi. Možda jednoga dana i život postane pjesma…Ili bolje
ne, jer pjesama ima svakakvih a nama se može dogoditi da opet izaberemo neku
koja će nas opet posvađat sa svima…Nije nama lako.
