Banner
Beroš: Epidemiološka situacija dobra, no okupljanja mogu pogoršati stanje
DHMZ: Pretežno sunčano i vruće, popodne mogući pljuskovi
Više turista nego cijele 2020., iznos fiskaliziranih računa bolji od 2019.
Sudarila se dva teretna vlaka kod Križevaca, ozlijeđen strojovođa
Prijatelji životinja: Pripazite gdje ostavljate životinje na čuvanje
Još dvije braniteljske udruge osudile istup Vučemilovića i podržale Medveda
Plenković ponovno pozvao građane na cijepljenje

  Komentar

Ima li nade? ( za nas mlade)

  Marija Mikolić           13.10.2005.         1073 pogleda
Ima li nade? ( za nas mlade)

"Ne znam, cure moje, više kuda da krenem i ozbiljno razmišljam, učlanit` ću se u neku stranku, pa kud puklo, da puklo! Drugog izlaza nema! Probala sam, pobogu, i ne ide, da ga ubiješ! Moraš biti glup i s vezom, a ne pametan i razmišljati svojom glavom i eto ti života" - pojadala se meni i moje četiri prijateljice moja peta prijateljica i to kud baš negoli na moj posljednji rođendan. Stara je, (odnosno mlada kao i ja, op.a.), godinama je gurala ekonomski faks u jednom našem sveučilišnom gradu i nije ga mogla završiti jer je nekolicinu njih jedan vrlo ugledni profesor matematike mudro savjetovao kako se nakon tri pada njegov ispit može proći "po dogovoru". Onako, slučajno, na konzultacijama, uz dobro staro društvo plave kuvertice i samo dvije tisuće eura.
Toliki novac, kao i većina studenata koji se boje dati četrdesetak kuna za kartu kući jednom mjesečno, "jer je to pet dana ručak u menzi, a ima još i za jednu kavu", nema pa je moja mlada prijateljica spakirala kufer, sjela na vlak i doputovala natrag u Viroviticu, u nadi tražeći posao. I našla ga je, u jednoj pekari, radila od šest ujutro do sedam navečer za minimalac od kojeg bi se i zakon zacrvenio i tih pet mjeseci bila zahvalna što vlasnicima nije, kao druge kolegice prije nje, za isti morala prati još i prozore te, onako, iz čiste volje, pospremiti po kući. Nakon tih par zahvalnih mjeseci, djevojka je opet pokušala na faksu, misleći da je profesor zaboravio kako je mito protuzakonit, ali, eto, neke se stvari ne mijenjaju, pa se po drugi puta vratila kući. Onda je dobila posao u jednom trgovačkom centru i sad radi od jutra do sutra da plati vodu i struju i razmišlja kako ljudi bez diplome, bez znanja, bez talenta, ako ćemo u detalje, imaju dobru plaću, dobar auto, skupe godišnje odmore i hrpu problema poput onih zvijezda s televizije, a svuda se traži znanje i sposobnost, a ne podobnost. A ona bi samo htjela šansu, ništa drugo. Ne mora, kaže, imati ni onu koju ima njezin prijatelj sa poznatim taticom s dobrim vezama, pa mladac, par godina mlađi od nas (vrlo je mlad, dakle op.a.) već vozi solidan autić, odbrojava dane u kojima prodaje maglu i odmiguje karijeri koja s njim fino koketira, umotana u pojedine političke boje. Ona samo želi da netko prekine korupciju na fakultetu, da sposobni budu iznad podobnih i da o svemu, pa i o najjednostavnijem poslu, ne odlučuje uvijek članstvo u nekoj stranci. Da priča, koja je istinita, bude još bolja, pokušala ju je, nakon dva deci fine frankovke, (koju pijemo samo na moj rođendan) utješiti moja druga prijateljica.
- Znaš, bit će bolje - kaže ona, koja je, sasvim slučajno, završila svoj faks, filozofiju, u rekordnom vremenu i sada ima neke studentske kredite koje treba vratiti, i želi raditi, ali ne smije. Poslovođe trgovačkih centara ne žele je degradirati i staviti na blagajnu. U prodavaonicama mješovitom robom smatraju da je ispod njenog nivoa da radi kao prodavačica, a za čistačicu je jednostavno prepametna. Pa mlada cura moli i kumi da radi, kad već u školama nema za nju mjesta, bilo gdje jer od skromne mirovine što joj otac prima ima dosta jedva za režije, a kamoli za hranu, odjeću i kredite. Nije računala da će u razgovorima za posao sresti tolike ljude koji misle na nju i njen ponos, kako ga ne bi povrijedili, kaže, smijući se, više svojoj naivnosti nego vjeri da će se išta promijeniti. I tako, sjedimo ja i mojih pet prijateljica - jedna profesorica stranih jezika, jedna studentica religije, jedna profesorica filozofije, jedna ekonomistica u pauzi i jedna tajnica u udruzi, čiji će proračun izdržati do kraja ove godine, a onda na ulicu, i ja - novinarka u malom gradu, jer ne može reći u usponu, i smišljamo kako će nam izgledati budućnost. Stvar je ovakva: novca nemamo, roditelji su nam ili na burzi ili svaki dan čekaju da ondje odu, ili su u poljoprivredi pa moraju posuđivati novac kako bi vratili bar za poticaje, ili rade u poduzećima u kojima ih direktori nazivaju riječima koje nisu za publiku ispod 18. godine, ali…proći će, slažu se moje hrabre prijateljice, nakon što smo se, na moj rođendan i gotovo godinu dana kako se nismo vidjele, uspjele izjadati. Klupko poštenja i nade neće se izlizati, valjda, iako s tim koncem u posljednje vrijeme sve teže krpamo prvi sa tridesetim ili trideset i prvim u mjesecu i iako polako umiru ne samo one djevojačke nade, već i realna očekivanja da će u stranu običnog, malog čovjeka, ako ne već zakon i institucije, stati bar drugi čovjek. A sve to podsjetilo me na otužnu riječ jedne starije, mudre gospođe, za koju se svih nas pet žena, zaključno ovoj temi, nadamo da ipak nije u pravu:
"Sve ovisi samo o dobroj ljudskoj volji, ali i nje je sve manje otkad se počela naplaćivati!"

Komentari

Za korisnike Facebooka



Za korisnike foruma

    Registriraj se

Ako prilikom prijavljivanja dolazi do greške, kliknite OVDJE.



Još iz kategorije Komentar