Tragedija. Ubojstvo. Da, na žalost, ubojstvo. U sigurnoj Hrvatskoj, u sigurnoj Virovitičko-podravskoj županiji, u sigurnoj Virovitici. Bezazlena noćna šetnja središtem Virovitice jednog mladog čovjeka koštala je onog najvrjednijeg - života. Domagoj se nesretne noći, sa subote na nedjelju 25. listopada, našao na poprištu gdje su neki čudni dečki igrali svoju igru. Ispostavit će se na kraju da je ta „dječja“ igra bila igra-smrti. Na Trgu FranjeTuđmana, prema izviješću policije.
U kuloarima se može čuti da se slične „igre“ često dešavaju i u nedalekoj Slatini. Premlaćivanja, teroriziranja, iživljavanja u noćnim klubovima, ispred njih - svejedno. Razlog? Nacionalnost? Boja kože? Očiju? Pripadnost Torcidi ili BBB-ima? Nebitno, zločinac je zločinac ma tko on bio. Ma kako mu se ćaća zvao. I prezivao.
Domagoj Radić, mladić od tek 18 godina nije bio kriv za ništa i nikome. Kriv je samo što je želio živjeti životom tek punoljetnog djeteta, željnog društva, zabave. Života. Života kojeg mu je, ili su mu uskratili neki izopačeni razbijači. Huligani? Monstrumi? Teške kvalifikacije, reklo bi se. Ne, nisu teške, pa ubijeno je dijete, ugašen jedan mladi život, život koji nije ni počeo a već se ugasio. Od jutros kako je obznanjeno da je Domagoj podlegao teškim ozljedama pa do večeras razgovarao sam s dosta prijatelja, poznanika koji su čuli za ovaj slučaj, za ovu tragediju. Suza u oku ljudi koji ga nisu ni poznavali, tuga u glasu skoro svakog sugovornika.
I onda vječito hrvatsko pitanje - što smo poduzeli? Prema medijima, netko je zbog ovog tragičnog „igranja“ sa smrtnom posljedicom uhapšen. Priveden. Biti će procesuiran, osuđen, sankcioniran. Ako je kriv. To Domagoju Radiću neće značiti ama baš ništa. Njegov životni sat, prema izjavi PU je stao u 00,05 u nedjelju 25.10.2020. Na betonu u centru Virovitice, na Trgu F. Tuđmana. Borba za život slijedećih desetak dana bila je, pokazalo se, samo pokušaj, formalnost. Svo nesavršenstvo hrvatske zbilje za njega je prošlost, nema više tamburice, nema cajki, nema prvih ljubavi. Napustio je sve u čemu je tek trebao početi uživati. Napustio je, ne svojom voljom. Ostaje mrak, praznina.
I opet, šta smo poduzeli, osobno, kao društvo, sustav? Ništa? Malo? Premalo, čini se. Nije ovo prvi slučaj sukobljavanja, premlaćivanja, iživljavanja…teroriziranja iz hira, obijesti. Već spomenute slatinske priče u kojima su se dešavale slične „dječje igre“, ranjavanje zaštitara u noćnom klubu u Virovitici očito nije bilo dovoljno iritantno da se osmisli preventiva za sprječavanje ovakvih nemilih događaja. Trebalo je čekati da se desi najgore, igra sa smrtnom posljedicom da bi netko rekao „ e sada je dosta“! Ali ni to nismo čuli..
Na kraju.. ili na početku, očekujem konkretne mjere policije u suradnji s lokalnom i regionalnom samoupravom da prestanu zatvarati oči u ovakvim slučajevima. Pa, ljudi moji, namjerno ili nenamjerno, ubijen je čovjek. Dijete. U našem gradu, našoj županiji. Gdje i stožer civilne zaštite zna ozbiljno priprijetiti ako ne poštuješ pravila. Uvjeren sam da organi unutarnjih poslova imaju barem toliki utjecaj ako ne i veći.
Apel je to zbog svih nas, zbog drugih mladosti, zbog sve druge djece.
Ako šutimo, žmirimo…danas Domagoj, sutra…
