Braća
Presnjakov (Oleg i Vladimir, koji
se ne potpisuju imenima već svojim srodstvom, kako je prethodno navedeno) pripadaju
naraštaju novih ruskih dramatičara , koji su upravo stasali u razdoblju «razbucavanja»
socijalizma , te su sada zreli, osviješteni i pomalo opaki urbani promatrači
i zapisivači stvarnosti. Njihova dva najpopularnija djela su «Terorizam» i «Igranje
žrtve», a poznavajući sklonost Kazališta Virovitica i njihovog umjetničkog vodstva,
ne iznenađuje da su baš oni prvi u Hrvatskoj zaigrali nešto od braće Presnjakov
- odabrali su «Igranje žrtve».
Prijevod
Irene Lukšić i dramaturgija Darka Lukića te
režija Snježane Banović Dolezil dali su na
pozornicu jednu naoko bizarnu priču - u tri rekonstrukcije zločina, Valja igra
žrtvu i na taj način surađuje s policijom. Inače je njegov život prilično bezbojan
- mada već stasao, još uvijek živi s roditeljima (što prema privatnoj opasci
jednog glumca i nije tako neobična situacija u našoj sredini) i sve što mu se
mijenja u životu, jest način na koji je žrtva, čiji lik dočarava, umorena. Ono
što je, međutim, u samoj priči zgodno, nije samo zbivanje, već prateće okolnosti:
od obiteljskih scena u Valjinu domu, preko odnosa vlasti i uhićenika do raznih
epizodnih likova bez kojih ne bi postojala punina situacije.
Posebice
je tu duhovita Blanka Bart u svoja tri otjelovljenja šankerice,
čuvarice bazena i lažne Japanke u ambijentalnom restoranu - doista je šteta
da se ovoj glumici čiji je komični nerv izuzetan, ne daju češće prilike da razigra
svoju temeljnu darovitost. Po tri uloge igraju Draško Zidar,
Mijo Pavelko i Igor Golub - Zidar i Pavelko
prikazuju na duhovit način inspektora odnosno policajca u «logičkim» istraživanjima
zločina, pa se, kao što je nerijetko i u prijašnjim kazališnim nastupima, na
fini i nenametljivi način dopunjuju (kostimografkinja Mirjana Zagorec
zaista se dokazala u nekim izuzetno maštovitim rješenjima), dok Golub zapravo
u svakoj od priča dobro dočarava zločinca (dapače, ubojicu). Vlasta
Golub kao «Policajka s kamerom» sjajno pokazuje svu «ozbiljnost i dostojanstvo»
posla, Snježana Slavić je uspjela Majka, dok je Antun
Vrbenski do groteske nastudirao ulogu Menadžera (ma kamo li je odlazio
na instrukcije?!)
Žrtva,
mladi i nezadovoljni Valja u interpretaciji Gorana Košija pravi
je predstavnik «tranzicijske mladeži», ali one «koja se nije snašla» u općem
grabežu i metežu….On je, željan tekovina Zapada, kao i svi ostali likovi, umjesto
boljitka dostigao tek oponašanje nekih drugih ljudi i događaja. Kao na filmu,
kažemo kada ne vjerujemo u mogućnost nekih uspješnih rješenja, a braća Presnjakov
tako i završavaju ovu svoju dramu. Rezigniranim izrazom lica, rasponom od širokog
razmaha do suzdržanih kretnji, Koši ne igra žrtvu - on je istinska žrtva mjesta
i vremena u kojima se zatekao - ne svojom krivicom. Ili je možda žrtva glavni
krivac?
Scenografkinja
Dinka Jeričević vrlo je ekonomično osmislila scenu - pokretna kućica koja je
podjednako dobra u prikazu skučenog stana Valjinih roditelja, kioska za prehranu,
«japanskog» restorana ili bazena - iskusna i promišljena, Dinka Jeričević
osmislila je odlično scensko rješenje. Možda pri kraju zbunjujuća,
drama «Igranje žrtve» u režiji Snježane Banović Dolezil i izvedbi virovitičkih
glumaca mudar je potez prema upoznavanju suvremene ruske, što znači europske
dramske produkcije. Predstavi samo možemo poželjeti dugi život i kilometražu,
a kazališnoj upravi čestitati na dobrom repertoarnom potezu.
