“A što će reći školjke na sve to”? pitala je majka Tara, hodajući morem na prstima, vrhom planine na trepavicama, dolinom gacajući kopitima i ljudskim stopalima. Svijet se upravo spremao nestati, prestati. Kazaljka vremena približavala se točki ništice.
“I hoće li ih uopće biti - hoće li biti školjaka”?
Tara nije razlikovala svoju ljubav prema školjkama od ljubavi prema ljudima. Školjke je spomenula, jer je, ipak, jednu stvar zemljinu voljela posebnom ljubavlju: bisere.
“Zašto Me odmah ne pitaš hoće li biti bisera”? blago joj spočitne Otac bogova.
Tara se postidi kao djevojčica, obori glavu. Kad ju je opet podigla, o ruci Oca njihala se niska od stotinu i osam krupnih sjajeva.
“Ovo su biseri iz budućega mora, Majko”, reče Kralj. “Ogrlicu nosi koliko ti drago. Dok ti nosiš svoj nakit, zemlja će biti bez obličja, i pusta. A kad se zasitiš bisera, ili kad ih budeš umjerenije voljela, onda prekini nit i bacaj biser po biser u dubinu, pa će se opet napučiti svijet”.
Život je u međuvremenu bio prestao, nestao.
Tara stavi ogrlicu oko vrata, zadivi se njezinu sjaju, a onda ju smjesta skine.
“Ja bih odmah, Oče moj, neću čekati da se zasitim...”
Ali taj trenutak, to odmah, trajalo je u svijetu milijun godina.
I zakonu po volji, i ljubavi po ćudi...
Vesna Krmpotić, DIVNI STRANAC, knjiga 6. (još neobjavljeno)
