Igor Ruf jedan je od naših najperspektivnijih mladih likovnih umjetnika. Pažnju javnosti privukao je kada je 2012. godine osvojio dvije ugledne likovne nagrade - Glavnu nagradu 31. Salona mladih i Grand prix na 11. Trijenalu hrvatskog kiparstva. Njegovi radovi su, kako kaže, pokušaj materijalizacije određenih atmosfera, događaja i prizora iz vlastitoga sjećanja i rekonstrukcija doživljaja nastalih spajanjem slika iz mašte i stvarnosti. Igor je magistar kiparstva i radi kao asistent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.
U Multimedijalnom kulturnom centru Split nedavno je postavljena vaša Izložba brda, namještaja i hodajućih prostora. Kakve su reakcije publike na vaše umjetničke provokacije? Postižete li reakcije koje očekujete?
- Reakcije na ovu izložbu vrlo su dobre, barem su takve one koje dođu do mene. Mali broj je onih koji su spremni doći do mene nakon što su pogledali izložbu i iskreno komentirati rad, što bih, naravno, volio. Naravno da je lakše doći do autora, potapšati ga po ramenu i promrmljati čestitam ili bravo, nego konstruktivno iskritizirati izložbu. Ali ne zamaram se time, ili se barem pokušavam ne zamarati. Ono što sam primijetio je da su reakcije Splićana dosta različite u odnosu na zagrebačku publiku. Većina ljudi koja je u Splitu vidjela izložbu komentirala je kako im je izložba duhovita, što u Zagrebu nije bio slučaj.
Danas, kad svakom izložbom privlačite pažnju javnosti, sjetite li se ponekad đačkih dana? Kakav ste bili đak? Tko vam je predavao likovni odgoj u osnovnoj školi? Kada ste postali svjesni svog talenta?
- Ja sam još uvijek u svojim „đačkim“ danima jer pohađam Poslijediplomski doktorski studij na ALU u Zagrebu, ali vi mislite na osnovnu i srednju školu. Naravno da se sjetim svojih đačkih dana, najviše nakon noćnih mora (iz kojih se hvala bogu uvijek probudim) u kojima se moram vratiti u osnovnu školu da bih položio neki ispit iz matematike ili odraditi nešto što sam propustio. U osnovnoj sam bio odlikaš, a kroz srednju sam propuzao jer me strojarstvo i nije baš zaimalo. Nisam volio ni jednu ni drugu, i sad kad razmislim ne bih to ponovio ni u ludilu. O tome se radi u jednom od radova sa ove izložbe „Stol sa brdima“. Na svoj stari radni stol aplicirao sam brda, a u ladice sam umetnuo još manje krajolike. Na neki način suspendirao sam „radne“ plohe zauvijek.
Likovni odgoj u osnovnoj mi je predavao po mom mišljenju jedan dosadan čovjek koji se nije baš najbolje nosio sa dječjom živošću, tako da nisam baš najbolje prolazio kod njega. A što se tiče talenta, oduvijek sam nešto crtkarao, modelirao, pravio puške, praćke i leteće tanjure, kao i sva djeca uostalom. Možda je presudno bilo to da sam iza kuće imao radionu u kojoj sam imao sve alate i materijale do tad meni poznatog svijeta, dedu i tatu za mentore i mamu kojoj nije bilo teško na biciklu dovesti deset kila gline iz Opeca.
U Virovitici je poznato da ste Akademiju likovnih umjetnosti upisali iz drugog pokušaja. Otkud ta samosvijest u mladoj dobi? Jeste li kada razmišljali što biste radili da vas je život odnio drugim tokovima?
- Ne znam je li to samosvjest. Prije bih rekao da je to samopouzdanje. Jednostavno mi se tada to činilo jedinom mogućom opcijom. Mislio sam da bi sve ostalo bilo gubljenje vremena. Nisam razmišljao što bih radio da me je život odnio drugim tokovima. Mislim da bih imao mali neprijavljeni obrt, a u slobodno vrijeme bih svirao drombuljicu i bavio se istraživanjem riječnog korita Ođenice.
Jeste li primijetili razliku u reakcijama publike na vaša djela kod nas i u inozemstvu? Koliko je mladom umjetniku danas potrebna afirmacija u vlastitoj zemlji, s obzirom da mediji omogućuju globalnu komunikaciju?
- Nisam puno izlagao u inozemstvu, tako da ne bih mogao reći sa sigurnošću koje su razlike. Vani su ljudi malo otvoreniji što olakšava komunikaciju, dok je ovdje ljudima neugodno razgovarati ako misle da nisu upućeni u tokove suvremene umjetnosti. Mediji omogućuju globalnu komunikaciju i to je činjenica, ali logično mi je da djelovanje započneš u vlastitoj zemlji. Iako smo sada u EU i granice ne postoje, udaljenost se još uvijek mjeri u kilometrima. Naravno, stvari se ne dešavaju same od sebe, tako da sve ovisi o tvojim namjerama.
Koji su umjetnici vas inspirirali u mladosti? Možete li svojim primjerom pridonijeti motivaciji budućih umjetnika koji danas sjede u školskim klupama? Što biste im poručili? Što je važno za uspjeh?
- Mislim da sam još uvijek u mladosti, ali mladost možemo rastaviti na dva doba, na ono prištavo i ovo sada, doba pokojeg mitesera. Prvo je to bila glazba, od virovitičke grupe PNZ, Satana Panonskog do Pink Floyda, a tek kasnije sam otkrio Michelangela, Berninija, Pietera Bruegela i ostale čarobnjake. Ne znam mogu li svojim primjerom pridonijeti motivaciji budućih umjetnika, to morate pitati njih. Motivacija je u mom slučaju proizašla iz zamišljanja situacije u kojoj se nisam želio naći, što se na kraju može protumačiti i kao zdravi eskapizam ako takvo nešto postoji. A budućim mladim umjetnicima bih poručio da se ne zamaraju sa sustavom, da ono što ih ne zanima uče kampanjski i da rade samo ono što najviše vole.
