Već dva i pol desetljeća u Hrvatskoj traju žustri prijepori oko političkih ideologija, mada je riječ samo o prividnoj pojavi. Naime, u svim javnim raspravama nikada nećemo čuti da se razgovara o njima, nego se takve političke i stručne diskusije svode na smušene „sudske“ debate o ljudskim sudbinama. Ovu ozbiljnu raspravnu stručno-političku dihotomiju nitko ne primjećuje – a razni ideološko-politički manipulatori time se vješto koriste.
Definicije fašizma i antifašizma kristalno su jasne, i ne ovise o tome čiju su uniformu nosili naši očevi i djedovi – a to je upravo znanstveni put kojim smo mi zabrazdili.
Ova glupa historijska „metodologija“ dovela nas je do toga da nam čak i neki studenti fakulteta političkih znanosti toliko otupave pa počinju vjerovati kako je ustavna utemeljenost hrvatske državnosti na antifašizmu komunistička propaganda – i onda još takvu imbecilnu historijsku revizionističku tezu pozdrave aplauzom. (Telegram.hr)
Ako se tako nešto može dogoditi onima koji povijesti Drugog svjetskog rata proučavaju studijski, s pravom se moramo upitati: Gdje je nastao taj kratki spoj u ljudskoj pameti?
Fiziološki, očito, u asocijativnom području moždane kore, odgovornom za inteligentno ponašanje, razmišljanje i učenje. Ali strateška kritična zona je svakako izvan koštane lubanje, negdje u historiografskim oblastima društvenih znanosti koje u različitim povijesnim epohama ne uspijevaju jasnije raspoznati i sa dovoljno autoriteta kritički razdvojiti političku i osobnu razinu povijesnog diskursa.
Upravo je ta akademska šeprtljavost u nesnalaženju bespućima hrvatske povijesne zbiljnosti glavni uzrok ideoloških razmirica koje stvaraju duboka politička raslojavanja unutar hrvatskog društva – jer umjesto razboritih humanista, svi odjednom postajemo odvjetnici naših roditelja, stričeva i ujaka koji su se u određenom vremenu našli na suprotnim stranama.
Takav pristup, naravno, totalno je pogrešan, pogotovo kad je riječ o raščišćavanju tih silnih zaostalih povijesnih računa od 1941. do 1945., gdje je spomenuta osobna razina, prije svega (i u prvome redu), priča o ljudskim sudbinama – većinom običnih seljaka, zaokupljenih više svojim blagom, poljima i vinogradima, negoli politikom.
Zato upravo na tome tragu vidim pomirujući izlaz iz ovog našeg zbunjujućeg mentalnog labirinta koji bi nam svima skupa mogao biti od velike pomoći da se u nekom trajnom budućem dijaloškom susretu sa vlastitom prošlošću konačno dozovemo razumu:
Ako u raščišćavanju naših političkih odnosa sa različitim ideologijama, osobna imena naših bliskih rođaka prestanemo povezivati sa karakterom službenih povijesnih formacija fašističke i antifašističke vojske u kojima su proveli svoj ratni staž, na dobrom smo putu da partizanske, ustaške i domobranske postrojbe stavimo na mjesto njihovih stvarnih povijesnih uloga, a nacionalno pomirenje njihovih vojnika dovedemo na razinu ljudske humanosti.
U suprotnom ostajemo i dalje jedina država u europskoj obitelji koja svoj nacionalni antifašistički identitet traži u rođačkim linijama poražene vojske, nesposobna razdvojiti osobne ljudske sudbine od povijesnog dobra i zla.
