Slaba točka, novela u nastavcima
I opet on, 14. dio
Prethodna poglavlja
Dani su prolazili, a Ona nestrpljivo čekala obećani razgovor sa svojim doktorom, u četiri oka. Sada je već bila mirnija i smatrala da može trezvenije gledati na svoj „problem“. No, on je dolazio u vizite i nije ju pozivao. Strepila je od otpuštanja a da do željenog razgovora neće doći. Ta imala je pobogu pravo na neke odgovore – tako je bar mislila. Tada još nije pojmila da je ponekad možda bolje ostati i bez njih. Ali, njena znatiželja.. ona ju je i dovela ovdje. Uvijek je samo htjela znati i znati i znati...
Poštovanje koje je osjećala prema tom dobroćudnom starijem gospodinu sprječavalo ju je da poduzme neki potez na svoju ruku. A inače je bila brza u potezanju..često i ishitrena, no njena ju je vatrena narav na to silila. Lebdeći uvijek između pouzdanog i nepouzdanog, srljala je. Čak je i voljela to. Činilo joj se da su sve stvari bolje na prvu. Kao na primjer ljubav na prvi pogled. On!!!! Da! Bila je to ljubav na prvi pogled. Nije znala ni zašto ni kako, jednostavno je osjećala da ga voli. I točka! Što se tu imalo previše razglabati. No, samo su je neke sitnice možda mogle razuvjeriti da najprije kaže hop! Pa onda skoči. Bila je udana. I to činilo joj se već cijelu vječnost. Od dana kada je isto tako zavoljela na prvi pogled, dodir, šta već. Bar je tako mislila da je ljubav. Iskreno rečeno nije ni znala što je ljubav dok joj On nije pokucao na „vrata“.
Ona virtulana i jednostavno rekao: „Kako si ljubavi?“ I taj stariji gospodin doktor..ha! stariji..možda je bio i njeno godište, malo mlađi ili malo stariji, no ona se odnosila prema njemu kao prema velikom autoritetu a dijete u njoj još nije odraslo. Stoga taj nesrazmjer u doživljaju. Bila je djetinjasta, doista jest. I točka. Posebno ju je intrigiralo jedno njegovo pitanje pri njenom primanju na odjel. Samo je kratko saslušao supruga, pročitao mišljenje doktorice koja ju je uputila i zapitao: „ Kako se osjećate? Imate li kakvu kvrgu na leđima?!“ Bila je zbunjena, općenito zbunjenost je sada već postalo njeno normalno stanje. Sedativi su počeli djelovati. A prošla noć i sve prije nje koje uopće nije prespavala ostavile su danak. Pet dana je bila budna, nije skidala cipele s nogu, obučena i svakim danom smrdljivija, jer se bojala skinuti i otići pod tuš. Očekivala je nemio događaj koji su joj navijestili.
Bojala se za život svoga starijeg sina. Navodno su prema njemu bile okrenute otrovne strelice. Bila je požrtvovana majka. Ipak. Iako su je sada smatrali ne-majkom jer se usudila oteti. I povjerovati u nešto..nešto..natprirodno. Mahinalno je odgovorila „Ne“! Vrijeme je prolazilo i u njenoj razbacanoj svijesti ponovo je počelo izlaziti na površinu pitanje „Imate li kakvu kvrgu na leđima?!“
Sjetila se da ima nešto, nije baš bila kvrga, ali u njenom svijetu aveti, njen um počeo je ponovo plesti priču. Moram mu reći. Što ako je to neki znamen? Možda su je oteli vanzemaljci i obilježili je. Možda je obilježena već po rođenju za neku posebnu misiju. Voljela je o sebi misliti na taj način. Misija. Da, ona je bila misionarka po prirodi. Voljela je pomagati drugima. Tada još nije sasvim bila svjesna da najviše pomaže sebi kada pomažemo drugima. Voljela je biti volonterka. Ta odmah se javila na Radnu akciju, nekadašnje SORA S... čim su je pozvali. Vozila je tačke, brinula se za maskotu, lopatala, a u slobodno vrijeme vodila Omladinski list i pisala o događajima. Čak su je i intervjuirali za tada jedan važan časopis. Ahh, kako je bila važna. Važna!!!! Da, voljela se osjećati važnom.
